SUMRAK LEGENDE?

Gospodarski i financijski problemi pritisnuli su "IžMaš" iz Iževska, prvog i najvećeg proizvođača legendarne puške. To svakako ne bi bio veći problem kada bi Kalašnjikov i dalje bio jednako tražena roba, kako na međunarodnom tako i na domaćem tržištu. Međutim, situacija se polako ali sigurno mijenja. Kalašnjikov je očigledno došao do svog taktičkog i tehničkog kraja. Naime, nakon više od 60 godina neprekidne proizvodnje, stalnog usavršavanja i brojnih inačica i modela, očigledno je došlo vrijeme kako se na toj puški više nema što mijenjati i modernizirati.

S druge strane, suvremene vojske zahtijevaju nova oružja usklađena s novim, netradicionalnim zadaćama.

Stvaranje jurišne puške

Priča o nastanku automatske puške sustava Kalašnjikov počinje još sredinom II. svjetskog rata. Tada su do posebnog izražaja došle kratke strojnice, prije svega zbog promijenjene dinamike borbenih djelovanja i promjene u taktici uporabe pojedinih grana i rodova vojske. Naime, borbena djelovanja izvođena su uglavnom na relativno malim rastojanjima (osobito u naseljenim mjestima), pri čemu se lako automatsko oružje pokazalo nezamjenjivim. Standardne su vojničke puške rijetko mogle pokazati svoje prednosti znatno većeg dometa i bolje preciznosti. Uglavnom, iskustva iz rata pokazala su da krajnji domet streljačkog naoružanja i ne mora biti osobito veliki. Isto tako pokazala su potrebu značajnog povećanja paljbene moći, što se jedino moglo postići automatizacijom streljačkog naoružanja. S druge strane, vojničke puške repetirke bile su krajem rata već potpuno zastarjele, s nedovoljnom brzinom gađanja i slabom vatrenom moći. Kratke strojnice ipak nisu imale dovoljan učinkoviti domet (obično na 100-200 m). Rješenje je bilo stvaranje tzv. jurišne puške - oružja koje može gađati rafalnom paljbom, ima dovoljan domet koji se očekivao od puške u novim okolnostima, a s druge strane nije toliko teško i skupo za proizvodnju kao što su bile puškostrojnice.

Prvi su takve tendencije uočili Nijemci i razvili vrlo učinkovito oružje novog tipa - automatsku pušku MK 43, poslije preimenovanu u jurišnu pušku StG 44. Njemačku ideju je vrlo brzo shvatio sovjetski konstruktor Mihail Timofejevič Kalašnjikov i usavršio u svojoj čuvenoj puški AK-47, koja je na određeni način postala obrazac konstrukcije nove vojničke puške, primjereno suvremenoj taktici pješaštva.

Nastanak i razvoj

Nadareni konstruktor Kalašnjikov je o puški počeo razmišljati tijekom dugotrajne rehabilitacije nakon ranjavanja u obrani Brjanska, u listopadu 1941. Prikupljao je informacije i zapažanja od svojih suboraca o problematici pješačkog naoružanja. Kada se konačno susreo s njemačkom StG 44, sazrela je ideja o novoj puški. Ubrzo je stvoren prvi model puške AK-47 (Avtomat Kalašnikova obrazca 1947. goda) u kalibru 7,62x39 mm, koja se od 1949. počela uvoditi u operativnu uporabu Sovjetske armije. Nova puška radila je na principu tzv. posudbe plinova iz kanala cijevi. Barutni plinovi nakon opaljenja metka kroz poseban otvor prolaze u plinsku komoru blizu završetka cijevi i udaraju u čelo klipa povezanog s nosačem zatvarača. Mehanizam automatike bio je tako riješen da je pravocrtnim kretanjem nosača zatvarača omogućavao i rotacijsko kretanje zatvarača. Tako se omogućilo zabravljivanje ili odbravljivanje cijevi, te unošenje metka u cijev ili izvlačenje i izbacivanje čahure.

Još u II. svjetskom ratu nositelj udarne moći postale su oklopno-mehanizirane snage, što je odredilo zadaće i novu doktrinarnu uporabu pješaštva. Potreba prijevoza u skučenom prostoru oklopnih transportera, borbenih vozila pješaštva ili helikoptera zahtijevala je smanjivanje dimenzija vojničkog naoružanja i njegove težine. Kako bi se zadovoljio taj zahtjev vrlo brzo je AK-47 dobio inačicu s prijeklopnim metalnim kundakom AKS, nakon čega se te dvije inačice paralelno proizvode i razvijaju.

Službeno naoružanje

Nakon što je formiran Varšavski pakt, većina zemalja članica usvaja sustav AK-47 kao službeno naoružanje svog pješaštva. Države započinju i njezinu samostalnu proizvodnju, razvijajući brojne inačice i modifikacije. Tijekom 1959. osnovna inačica puške je poboljšana i dobiva oznaku AKM (Avtomat Kalašnikova Modernizovannij). Najvažnije poboljšanje bilo je uvođenje usporivača udarača, čime je smanjena kadenca rafalne paljbe i znatno poboljšana slika pogodaka. Osim toga, na vrh cijevi je umjesto štitnika montiran kompenzator, kako bi se dodatno smanjio odskočni kut pri rafalnoj paljbi. Pojednostavljena je i pojeftinjena proizvodnja, pa su kućište i poklopac kućišta proizvođeni od čeličnog lima, a kundak i svi ostali drveni dijelovi od lameliranog umjesto punog drveta (kasnije je i to zamijenjeno sintetičkim materijalima). Do sredine 70-ih godina prošlog stoljeća većina socijalističkih zemalja (uključujući Kinu i SFRJ) proizvodi neku od vlastitih inačica AK-47. To je u velikoj mjeri podupirao SSSR dajući, čak i besplatno, licencije za njezinu proizvodnju gotovo svakom zainteresiranom proizvođaču, vodeći se isključivo ideološko-političkim ključem. Na isti način zemlje članice Varšavskog bloka podupiru veliki broj oslobodilačkih pokreta po svijetu, pa i terorističkih organizacija, šaljući im oružje i opremu. Gotovo u svim tim pošiljkama "bratske pomoći" središnje mjesto zauzimale su različite inačice i modeli Kalašnjikova. Tako je do 80-ih godina prošlog stoljeća ta puška postala najraširenije i najviše proizvođeno streljačko oružje u svijetu, a do danas je ostala najmasovnije proizvođena vojnička puška u povijesti. Naravno, toliko masovna proizvodnja u različitim zemljama i od vrlo različitih materijala, rezultirala je velikim razlikama u kvaliteti. Kretale su se od vrlo kvalitetnih sovjetskih ili istočnonjemačkih pušaka, do prilično diskutabilnih vrijednosti rumunjskih ili kineskih inačica. Početkom 60-ih godina prošlog stoljeća, jednostavnim produljivanjem cijevi i dodatkom nožica blizu usta cijevi na pušku AK-47 stvorena je relativno jednostavna, ali vrlo učinkovita puškostrojnica RPK (Ručnoj Pulemjot Kalašnikova). Njezinu je proizvodnju jednako tako usvojio veliki broj zemalja kao i AK-47. Za razliku od standardne puške RPK je imao masivniju, dužu i težu cijev koja je mogla izdržati bržu i dužu rafalnu paljbu, dodane su nožice (bipod) blizu usta cijevi, a osim uobičajenog okvira za 32 metka, RPK je koristio i bubanj sa 74 metka. Kako su okviri i bubanj bili izmjenjivi, nerijetko su u praksi i na puške stavljani takvi bubnjevi (npr. to je bila dosta česta pojava i u našem Domovinskom ratu). Tako su strijelci naoružani Kalašnjikovima imali respektabilnu zalihu streljiva kada im je bila najnužnija.

Eksperimenti sa streljivom

Početkom 70-ih u naoružanje NATO-a kao standardno puščano i puškostrojničko streljivo uveden je metak 5,56x45 mm. Veći su kalibri zadržani isključivo za strojnice i snajperske puške. U Vijetnamskom ratu, taj se metak pokazao znatno ubojitijim od dotadašnjeg standardnog metka 7,62 mm NATO, pa i od sovjetskog 7,62x39 mm. Naime, pri udaru u cilj lako zrno velike početne brzine naglo predaje veću količinu udarne energije cilju, gubi stabilnost putanje i počinje se rotirati, znatno povećavajući razaranje tkiva kroz koje prolazi. Osim toga, ovaj metak je bio manji i lakši od sovjetskog (za oko 5 grama), pa je strijelac mogao imati i nešto veći borbeni komplet.

Naravno, tijekom Hladnog rata i intenzivne utrke u naoružanju, koja je realizirana gotovo po principu "spojenih posuda", na sovjetski odgovor nije trebalo dugo čekati. Gotovo odmah nakon uvođenja metka 5,56 mm u naoružanje američke vojske, u SSSR-u je započeo razvoj sličnog streljiva s lakim zrnom velikih početnih brzina i njemu odgovarajućeg oružja. Rezultat je bila jurišna puška AK-74 u kalibru 5,45x39 mm, koja se počela uvoditi u naoružanje zemalja Varšavskog ugovora od sredine 70-ih godina prošlog stoljeća. S obzirom na to da je metak 5,45 mm znatno slabiji od starijeg 7,62 mm, više nije bilo potrebe za kompenzatorom na ustima cijevi koji bi smanjivao odskočni kut pri rafalnoj paljbi. Stoga je na ovom modelu Kalašnjikova kompenzator zamijenjen karakterističnim skrivačem plamena koji je ujedno djelovao i kao vrlo učinkovita plinska kočnica (upravo zahvaljujući tom dodatku na ustima cijevi AK-74 imala je i do 50% smanjenu snagu povratnog trzaja u odnosu na AK-47). Osim dodatka na ustima cijevi, nove puške prepoznatljive su na prvi pogled i po okvirima za streljivo koji se umjesto od čeličnog lima izrađuju od plastike.

Praktično jednakom brzinom novi kalibar usvojile su i ostale članice Varšavskog bloka. Dva su puščana i puškostrojnička metka, uz manja poboljšanja, ostala do današnjih dana temeljni kalibri u većini suvremenih oružanih snaga. Streljivo 5,56x45 mm je i dalje standardno streljivo pušaka i puškostrojnica u svim zemljama NATO-a, dok su ruske oružane snage i njihove savezničke vojske zadržale sovjetski metak 5,45x39 mm.

Nova vremena i rješenja

S vremenom, oružanim snagama obiju blokovskih grupacija nagomilana je golema količina tehnike,borbenih vozila, helikoptera i zrakoplova, čije posade nisu imale potrebu za automatskom puškom kao primarnim oružjem. Radile su uglavnom u toliko skučenom prostoru da su puške još uvijek smetale. Ponovno je uočena potreba za osobnim naoružanjem manjih dimenzija, dok vatrena moć nije bila toliko primarna. Nastojalo se stvoriti oružje koje bi zadržalo snažno puščano streljivo, a po svojim gabaritima moglo bi se koristiti kao osobno naoružanje posada borbenih vozila, zrakoplova i sl. Zanimljivo je da su gotovo u isto vrijeme i SAD i SSSR došli na istu ideju - skratiti postojeće standardne puške na potrebne dimenzije, ne mijenjajući pritom mehanizam njihova rada i streljivo kojim se koriste. Prvo su Amerikanci skratili svoju M-16 i s jedne i s druge strane, promijenili kundak i modificirali razbijač plamena. Dobili su Colt XM-177E, iz koje je novim skraćivanjem nastao Colt Commando, namijenjen potrebama specijalnih snaga, diverzanata i policije. Isto su postupili sovjetski konstruktori s inačicom svog Kalašnikova i dobili AKS-74U, također kao univerzalno oružje za posade borbenih vozila i zrakoplova, "specijalce", policijske snage i sl. Međutim, tako skraćene puške davale su vrlo intenzivni prasak pucnja i jaki bljesak na ustima cijevi, koji se nije mogao ukloniti nikakvim razbijačem plamena. S druge strane, puščano streljivo na malim udaljenostima, za koje je bilo predviđeno ovako skraćeno naoružanje, nije imalo potrebni zaustavni učinak kakav se ostvarivao pištoljskim i revolverskim streljivom. Ukratko, taj projekt pokazao se neuspjelim i kod SAD-a i kod SSSR-a, međutim kako je AKS-74U proizveden u velikim serijama, ostao je dugo u operativnoj uporabi bez obzira na uočene slabosti, a koristi se i dandanas.Ova inačica Kalašnjikova zadržala je kratki skrivač plamena u obliku lijevka, ali njegova učinkovitost je vrlo diskutabilna.

Daljnji razvoj Kalašnjikova nastavljen je i nakon raspada SSSR-a, pri čemu su nastale brojne inačice, koje su se razlikovale samo u detaljima. Npr. neke modifikacije imale su podcijevne bacače granata, druge šine za montažu različitih vrsta optičkih i noćnih ciljnika, treće su bile prilagođene za uporabu prigušivača i razbijača pucnja. Osim toga, dodatnu zabunu unose brojne inačice proizvedene isključivo radi izvoza na međunarodno tržište. Pri tomu su dobivale različite nove oznake, iako se pri tome nije u većoj mjeri promijenio osnovni model. (npr. inačica AK-103, namijenjena isključivo za izvoz u potpunosti sliči standardnom modelu AK-74, samo što se radi u starom kalibru 7,62x39 mm; inačica AK-101 isto tako je kopija AK-74, radi se u NATO kalibru 5,56x45 mm po posebnoj narudžbi malezijskih oružanih snaga; AK-102, AK-104 i AK-105 izgledaju kao kombinacije AK-74 na koje je ugrađena kratka cijev AKS-74U i međusobno se razlikuju po kalibrima).

Epilog i mogući nasljednici

Tijekom više od šest desetljeća postojanja brojne inačice Kalašnjikova izrađene su po nekim procjenama u više od stotinu milijuna primjeraka. Samo u SSSR-u i poslije u Rusiji proizvedeno je oko 50 milijuna, dok su ostali proizvedeni u raznim zemljama koje su dobile ili kupile licenciju. Postoje i brojni plagijati proizvedeni u raznim manufakturama i zanatskim pogonima. Tolika masa pušaka doslovno je preplavila svijet, bilo ih je gotovo u svakom sukobu. Toliku popularnost mogu zahvaliti masovnoj proizvodnji i izvozu iz zemalja nekadašnjeg socijalističkog lagera po ideološkom ključu, a ne tržišnim zakonitostima. No, prije svega, ključ je u jednostavnosti u rukovanju, pouzdanosti u radu i jeftinoj proizvodnji. Naime, ta puška je doslovno oružje "naoružanog naroda", za čiju je uporabu dovoljna kratka obuka. Ne zahtijeva redovito i temeljito održavanje, a pouzdana je i u krajnje ekstremnim uvjetima uporabe. Isto tako, njezina proizvodnja i popravak su razmjerno jednostavni i mogu se obaviti čak i u prosječno opremljenim kovačkim radionicama. Na kraju, ali ne i manje važno jest njezina relativno niska cijena koja čak i na "crnom tržištu" dostiže najviše do nekoliko stotina dolara.Tolika rasprostranjenost i popularnost "narodne puške" dovela je čak do toga da Kalašnjikov postane simbol nekih pokreta ili sastavni dio službenog grba pojedinih zemalja kao što su npr. Mozambik ili Zimbabve.

Početak kraja?

No, sada je u samoj kolijevci Kalašnjikova toj puški po svemu sudeći došao kraj. Ruske oružane snage prestale su kupovati nove količine Kalašnjikova i davati novac za njezin razvojni program. Ne događa se to samo zato što još uvijek imaju na zalihama goleme količine raznih modela, već i zbog promjena u samoj strukturi njihovih oružanih snaga i doktrinarnim stavovima njihove uporabe. Naime, prema nekim razmišljanjima ruskog vojnog establišmenta to je bilo idealno oružje u vrijeme kada su vojske bile masovne i loše obučene.

Danas se ratuje na drugi način, svaki vojnik je dobro uvježbani profesionalac i pojavila se potreba za drugačijim tipom oružja - znatno složenijim i skupljim, ali istodobno preciznijim i većih borbenih mogućnosti. Razvoj Kalašnjikova i njegova eventualna modernizacija više nisu mogući jednostavno zbog tehničkih ograničenja konstrukcije stare više od 60 godina i potrebno je nešto novo. No, u međuvremenu, njihovi vojnici i dalje vježbaju na starim, pouzdanim Kalašnjikovima. S druge strane, kada oni jednom i nestanu iz ruskih vojarni, toliko su prošireni po cijelom svijetu da će još dugo,dugo vremena prolijevati krv diljem sadašnjih i budućih bojišnica, ali i "arbitrirati" u kriminalnim obračunima, ratovima bandi i sličnim "aktivnostima" kriminalnog miljea od najzaostalijih do najrazvijenijih zemalja.