Život me nije mazio i pazio, već me lomio i gazio... S 13 godina sam izgubio najmlađeg brata, zgazio ga je pijani komunistički direktor u sred dana, ispred dječijeg igrališta. Četiri godine kasnije, iako maloljetan, otišao sam u rat... Tulume, simpatije, izlaske i prve ljubavi zamjenio sam uniformom, bombom, puškom, prolivenom krvi, komadima ljudskog tijela, hladnim i vlažnim rovovima. Sve sam se nadao da će to brzo proći pa ću se vratiti svim onim mladenačkim ludorijama koje sam preskočio...
Na tom putu, koji sam smatrao obavezom svakog Hrvata, dočekali su me i moji komadi vrućeg olova. Tko zna kada je netko to zapisao da će se dogoditi, tko zna kada je baš tih 6 metaka namjenjeno meni... a tko zna i kada je netko zapisao da će pored mene poginuti Dejan, momak plavih očiju i velikog srca, i da će baš u mom naručju ispustiti zadnji izdah iz te duše široke poput slavonske ravnice....
Preživjeh nekim čudom, ili je možda i to tako negdje bilo zapisano – tko će ga znati, i nastavih svoj križni put. Uniformu, bombu i pušku zamjenih bijelim bolničkim zidovima, ortopedskim pomagalima i hrpom tableta u svim duginim bojama... Opet se nadah da će i to brzo proći pa ću se vratiti onome što ostavih iza sebe kada onako mlad i lud odoh u rat... Ali potrajalo i to, duže nego ratovanje, i sve sam dalje bio od onong neiživljenog dječaka, od svih onih tuluma, prvih ljubavi i pijanstava...
Odrastao sam preko noći, smrt me milovala po licu, ali duboko u meni i dalje je sjedio onaj isti dječak zelenih očiju i vragolasta pogleda...Sjedio je u meni, ali nije mogao doći do izražaja... Čekao je da ga netko izvuče van iz ove krute vojničke ljušture.
Godine su prolazile a dječak u meni je bio sve dalje, sve više okružen čvrstim zidinama koje zidah oko svog srca i svoje duše kako mi nitko i ništa više nebi moglo nauditi. Nisam se predavao, nisam se razočarao, nisam se prepustio, nego samo sam zidao bedeme i gurao dalje... A prva iskrena i čista ljubav ostala je samo priča iz romana, nikad doživljena. Izgubljene godine nitko i ništa nije moglo nadomjestiti... I nije toliko problem fizička invalidnost koliko ona psihička.... Ali, uvijek su mi se događala čuda, i svi su mi govorili da sam srećković, pa sam tako strpljivo čekao kada će mi se dogoditi nešto lijepo, kada ću doživjeti ono što sam preskočio, ostavio... I dogodilo se. Sasvim neočekivano i na mjestu na kojem bih se najmanje nadao. Dogodilo se i pogodilo me kao grom... Pogodilo me takvom žestinom da su se bedemi, oni pomno zidani godinama, srušili se kao kula od karata. Stajao sam tako bez svojih bedema i osjećao se kao gol, kao od majke rođen, nezaštićen.... Osjetio sam sve ono o čemu sam toliko puta razmišljao, maštao, sanjao... I hvala ti Bože na tim divnim trenutcima, jer bar na jedno vrijeme osjetio sam se kao čovjek, kao Tvoj stvor.
Ali vrijeme ide i dječak u meni sve manje se vidi i čuje iako se i dalje opire nestati, iako i dalje sanja i mašta.... Stvarnost i realnost ne daju mu da živi, njegovo je vrijeme prošlo... Svoje djetinjstvo i mladenačke nestašluke žrtvovao je za Nju, za Hrvatsku... i nitko mu nije kriv. Mogao je i dalje ići na tulume, mogao se zaljubljivati i voljeti, nije morao ratovati. Nije, ali ipak je.... Koliko god mu to bilo na čast, ipak mu je to i najveći teret danas, njemu, dječaku u meni... Dječaku kojeg vrijeme i život gaze i koji svaki dan postaje sve svjesniji gdje mu je mjesto. I vrijeme je da nakon 20 godina prestane pokušavati biti ono što je bio nekada ili ono što je trebao biti, i da bude ono što je...vojnička ljuštura.
Vrijeme je da zaboravi na mladenačke ludorije jer vrijeme gazi i nosi svoje, vrijeme je da zaboravi na mladenačke ljubavi i da svoje srce pokloni samo Njoj, Hrvatskoj, jer sam je tako izabrao još prije 20 godina. Sam je birao, sam se žrtvovao i nema prava nikoga prozivati i osuđivati... Vrijeme je da neki novi klinci tulumare, imaju prve simaptije, zaljubljuju se, vole... a ti, dječače u meni, idi k vragu više, ostavi me na miru.....
tyson
| < « | » > |
|---|