… jedan sat je iza ponoći, 18.11.2011.g. Imam još nekog posla za završiti pa na spavanje… ali neda mi ovaj 18.11. …U pozdaini svira pjesma „Grad palih anđela“, snimljena povodom 20. obljetnice okupacije Vukovara a misli odlutaše za riječima pjesme…
I koliko god sam odlučio za ovu 20-tu obljetnicu Vukovara i Škabrnje, pokušati što dostojanstvenije obilježiti na kraju se sve izjalovilo… Riješavajući privatne životne probleme nisam stigao ni na veličanstveni skup u Rijeci „Vukovar u Rijeci“ koji se već 5. godinu za redom održava… a niti u Škabrnju i Vukovar.
Prošlogodišnji „Vukovar u Rijeci“ ostavio je na mene vrlo jak dojam, između ostalog što osim ogromnog dostojanstva i izraza poštovanja vukovarskim žrtvama, događa se upravo u Rijeci koju zovu i „crvenom“ Rijekom zbog „utvrde“ SDP-a u tom lijepom hrvatskom obalnom gradu. Međutim, Rijeka se promjenila, Rijeka nikad nije bila „hrvatskija“ nego sada…
„Grad palih anđela“ već treći put za redom svira u pozadini…a misli lutaju… Lutaju svake godine za sve obljetnice vezane za neke događaje iz Domovinskog rata, ali ove godine je posebno… Ove godine se navršava 20 godina od …svega. Da, baš od svega… Ili skoro svega.
Prošlo je 20 godina od početka rata, 20 godina od strašnog pokolja u Škabrnji, 20 godina od masakra u Vukovaru, 20 godina od teške jeseni i zime '91… te hladne zime '91. Svima kojima se ta zima '91. uvukla u kosti još uvijek je tamo ….
Navršilo se i 20 godina kada sam maloljetan slagao mami da idem do grada, i u „starkama“, „lejvisicama“ i nekoj jaknici, otišao s vlakom u Vinkovce… prijavit se u Gardu. Navršilo se punih 20 godina od prvog poginulog, od prve otkinute ruke užarenim četničkim gelerom, prve hrvatske krvi koja je natapala hrvatsko tlo…. Navršilo se 20 godina od kad sam morao preko noći iz dječaka odrasti u muškarca….
Jednom prilikom, moj pokojni otac, rekao je u nekom društvu pričajući o mome bijegu u rat, kako je čim me je pogledao u oči nakon što sam se prvi put vratio s ratišta, znao da više nema onog njegovog sina dječaka, već je pred njim stajao mušakrac u dječačkom obliku… Moj pogled mu je dovoljno govorio o tome što sam u prvih mjesec dana vidio i preživio, i znao je da nema smisla da me odgovara od povratka na ratište….
Nisam bio heroj, i ne smtram se bitnim za taj period Hrvatske, ali imao sam srce veliko i široko kao što je moja slavonska ravnica, i to svoje srce dao sam Njoj… Hrvatskoj.
Nešto kasnije, prolio sam i krv za nju… kao i tisuće drugih sa istim takvim srcem.
Prije 20 godina na ovaj dan, proživljavao sam najteže trenutke …. Nikad nisam osjetio veću nemoć nego tada….
Prije 20 godina…
Imam sada 38 godina i tebao bih biti muškarac u najjačoj životnoj snazi… a nekad mislim da sam i dalje ostao onaj 18 godišnji mangup velikog srca… nekad mi se čini da i danas odbijam odrasti i da samo želim vidjeti oko sebe sve one druge dječake kojih više nema… sve one oči koje su vrckavo i sa žarom sjajile i na sam spomen Hrvatske…
Prokleti barbari i njihovi zločinački umovi… Prekinuli su tisuće života, uništili tisuće mladosti i djetinjstava, rastavili tisuće ljubavi…
I danas ću u tišini i sam da nitko ne vidi pustiti suzu i zapaliti svijeću. Neću biti ni u jednoj koloni… Te kolone će biti u meni! I tiho i dostojanstveno ću, kao i tisuće drugih domoljuba diljem Lijepe Naše i svijeta, pokloniti se svim žrtvama i herojima Škabrnje i Vukovara….
I danas, 20 godina kasnije na dan velikih tragedija u Škabrnji i Vukovaru, vama zločinački umovi poručujem; Ne mrzim vas! Ja sam drukčiji od vas. Mene je vodila ljubav a vas mržnja….ali oprostit vam neću, pa makar mi i dragi Bog zamjerio!
Moje srce i 20 godina kasnije puno je ljubavi, bez trunke mržnje… Jer živim u zemlji palih anđela.
Tyson
| < « | » > |
|---|