U glavi je kaos i misli su zbrčkane pa kako ih onda posložiti i zapisati? Pokušat ću krenuti nekim redom… Ali gdje počinje taj „red“? Krenut ću, naravno od rata jer i svoj život sam podjelio na dva dijela. Prvi dio života je onaj do rata a drugi dio onaj od rata na ovamo…
U rat sam otišao kao dijete, maloljetan, potpuno nespreman na njega i uopće ne shvaćajući sve velike igre koje se kriju iza njega… Bio sam dijete sa nekim usađenim vrijednostima ali sam se i suočio sa svojom nacionalnom sviješću i probujalim domoljubljem. A to domoljublje ne samo da je bujalo u meni nego je toliko eskaliralo da sam onako mlad i naivan, čista srca i iz uzvišenih pobuda pobjegao od kuće i roditeljima priredio pravi horor… a pobjegao sam na ratište.
Prvi dani u Vinkovcima bili su mi najgori. Toliko puno događaja u tako malo vremena… Samo najjači su se mogli tako brzo prilagođavati situaciji i podnositi taj tempo… Da, snaga je tada bila ključna. Snaga i fizička i psihička. Bili su to dani u kojima sam se prvi put suočio sa smrti, sa granatiranjima, mrtvima, ranjenima, krvi, komadima tijela… Nije bilo vremena za razmišljanja, išlo se dan po dan, i tako iz dana u dan… Oni slabiji su odustajali na tome putu, popustili su živci, shvatili su da to nije za njih…Oni jači išli su dalje…dan po dan…ali uvijek čista srca. A snaga…eh, snagu smo crpili iz tog silnog domoljublja, iz prkosa koji je u nama bio, iz čvrstog uvjerenja u pravednost i opravdanost naše borbe…
Ono što se događalo iz kulisa rata nismo primjećivali. Bili smo mladi, neiskusni… Mislili smo da je sve jednostavno: oni nas napadaju – mi se branimo…. Tek nakon nekog vremena shvatiš da nije sve baš tako. Shvatiš da nisu svi jednaki domoljubi, da nisu svi jednako spremni položiti život za Domovinu. Shvatiš da su neki tu da bi krali, da bi se obogatili… ali opet ideš dalje jer misliš takvi su rijetki i doći će vrijeme kada će i oni odgovarati za svoja nedjela, bitno je sada obraniti Domovinu….
A onda jednog dana i tebe sudbina spoji s onim što ti je ionako već odavno negdje zapisano, pa i ti naletiš na svoj dio vrućeg željeza ili olova koje ti neumoljivo kida kosti, mišiće…razdire ti tvoje mlado tijelo i nataplja svetu zemlju tvojom mladom uzavrelom krvi… Preživiš i to i boriš se dalje, ali ovaj puta daleko od fronte…Boriš se sa sobom, sa Bogom na kojega si ljut jer dopušta nepravdu… Boriš se sa Smrti koja ti stalno puše za vrat i vuče te za rukav, mami te sebi… A vijesti s ratišta samo stižu i stižu….Poginuo je Cev, braća Dujmović, Fila, mali Pero, Žika…. U lječilištu ležim u sobi i bojim se javiti na telefon, bojim se čuti tko je još poginuo…. Otac mi je bolestan otišao u rat, nastaviti gdje sam ja stao… Bojim se javiti na telefon jer ne želim čuti da i njega više nema…. I opet, Snaga. Slabiji opet popuštaju, pucaju si u glavu, legnu na bombu….A mi jači guramo i to dalje… Borimo se s nevidljivim neprijateljem, borimo se s Bogom, Vragom, ljudima, lopovima, doktorima…svi su nam krivi….
Godine prolaze i sve nas je manje… Od početka rata oni koji nisu poginuli polako posustaju i odustaju, netko u nekoj fazi… Neki su preživjeli sve, i rat i sve njegove strahote, i ranjavanja i traume…ali nisu izdržali gledajući što nam rade štakori koji su se izvukli iz svojih rupa i koji sada pišaju i pljuju po nama, po našim svetostima, po grobovima naše braće koja su tako nesebično dala živote za Hrvatsku, za nove generacije da mogu živjeti u slobodi… Pljuju po nama, hapse nas, proganjaju a u isto vrijeme kradu i rasprodaju sve ono što smo mi krvlju branili… I opet, sve nas je manje jer sve više je onih koji odustaju…. Pištolj, bomba, polijevanje benzinom, pa čak i motorne pile… to je naša stvarnost, to je naša okrutna stvarnost….
A mi koji još uvijek tumaramo poput zombija, i koji još uvijek snagu crpimo iz tko zna čega, s vremena na vrijeme potonemo, pa se dignemo i to uglavnom uz pomoć svojih suboraca…Mi idemo dalje, borimo se protiv lažnjaka, muljatora, korumpiranih političara, bezbožnika i lopova… Ne preostaje nam ništa drugo osim borba do smrti.
A sve što tražimo je samo Hrvatska onakava za kakvu smo se borili, zbog kakve smo svoju krv prolili, zbog koje naša braća počivaju u utrobi te svete hrvatske zemlje… i MIR. Želimo samo malo mira… Umorni smo, iscrpljeni, truju nas lijekovima, tuku nas, ponižavaju, hapse, proganjaju, optužuju, zatvaraju i sude… Želimo samo malo mira! Pustite nas već jednom na miru! Dajte nam da proživimo u miru u zemlji za koju smo onako čitsih dječačkih srca jurišali u smrt…Molim vas, dajte nam malo mira….
tyson
| < « | » > |
|---|