Tri sata su popodne, nad Zagrebom su se nadvili oblaci i počela je lagana kiša… Neka čudna nevidljiva sila vukla me je prema rodnom kraju, kao nikad do sada u zadnjih 15 godina. Ista sila kao da je upravljala sa mnom i bez ikakvog razmišljanja tijelo se samo pokrenulo. Krenuo sam u sobu, iz ormara izvukao torbu, potrpao u nju par majica, čarapa i gaća, uzeo jaknu i laptop, osvrnuo se oko sebe i izašao van na kišu….
Auto je lagano klizio auto cestom prema Slavonskom Brodu. Vrijeme oblačno i kišno, baš dosadno i tmurno, a u autu toplo i ugodno. Na radiju je svirala nesuđena slavonska himna…. „večeras me dobri ljudi nemojte ništa pitati, neka suze tiho teku pa će manje boljeti…“
Dolazim na „Vampir“ naselje gdje me na parkingu ispred zgrade čeka Lik. Već gunđa jer čeka na kiši… I dok prilazi autu kroz glavu mi proleti slika od prije 20 godina… Bilo je rano jutro, padala je dosadna kasnoljetna kiša a pred zgradom na „Slavoniji 1“ ispred kemijske čistionice čekao me je Lik. Bio je obučen u Levi's tregerice i ruksak mu je bio na leđima… Krenuli smo prema željezničkom kolodvoru , krenuli smo prema Vinkovcima, u rat.
Iz misli me trgne zvuk otvaranja vrata na autu i Likove riječi: „Pa gdje si brate, jesi živ?“ Slijedio je čvrst stisak ruke dvojice ljudi koji su posebnom energijom povezani… Ima neka tajna veza… Nema puno suvišnih riječi ni pitanja, kratki pogled oči u oči sve nam govori. Sve znamo… Uvijek smo znali što koji od nas u tom trenutku misli, kako se osjeća, što ga muči… Tako i sad, nakon 20 godina. Parkiramo se iza koncertne dvorane Ivane Brlić-Mažuranić i preko Korza odemo do kafića na cugu. Ulazimo unutra a konobar s vrata viče: “Pa di si Sale, nisam te već godinama vidio vani po noći“… Ta rečenica sve govori o Liku i njegovom životu u Sl. Brodu zadnjih desetak godina.
Izbjegavao je Lik gužve, naporne ljude, velike heroje i ratnike što na šanku pričaju tuđe ratne priče… Svi su ga u Brodu voljeli i poštovali, ali i znali da ima kratak fitilj, naročito prema „glumcima“. Noć se spustila nad Slavonskim Brodom, kiša je dosadno padala, a dva stara nerazdvojna prijatelja, braća po oružju i još mnogo čemu, sjede na galeriji kafića, piju pivo i napokon, od srca se smiju. Baš kao i u Zerou na galeriji, prije 20 godina …
Vrijeme je brzo proletjelo, od srca smo se nasmijali, opustili… sjetili su ludih dana, nepodobština, doživljaja, ljudi…. Prelazimo opet preko Korza na putu do auta, i opet me neka sila povuče za sobom i odlutah 20 godina unazad; Bila je proljetna večer, brođani su izašli na svoj legendarni Korzo i tisuće ljudi se šetalo po njemu. Korzo je bio dio ritauala prilikom izlaska u noćni život. Obavezno se prvo dolazilo na Korzo, tamo se susretalo sa ekipom, dogovaralo za dalje… Na sredini Korza nalazila se robna kuća „Vesna“ pa je u Brodu sasvim uobičajeno bilo čuti; „vidimo se kod Vesne u 8“…. Ili „vidimo se na ćošku kod Rupe u 8“ … Ta proljetna večer u svibnju '91. na neki način mi je bila prekretnica u životu. Došao sam u grad u izlazak a završio na prosvjedu koji ću pamtiti dok sam živ. U gradsku „kasarnu“ JNA, stigli su rezervisti iz Srbije. Građani su se spontano počeli okupljati ispred „kasarne“ i nakon samo 2-3 sata tisuće brođana pjevalo je hrvatske pjesme, vijorile su se hrvatske zastave, zanos je bio nevjerojatan….
Svake godine na godišnjicu toga događaja, brodske novine prenesu vijest o tome i fotografiju sa mosta između Bos. Broda i Sl. Broda kojeg su tisuće brođana svojim tijelima zatvorile na vijest da iz Dervente stižu JNA tenkovi u brodsku „kasarnu“. Na toj crno bijeloj fotografiji, u prvom redu stajali su Šima, Lik, Crni i ja. Četiri tinejdžera, srednjoškolca…. Tri-četiri mjeseca nakon toga, sva četvorica nosili su odore hrvatske vojske i kao dragovoljci (neki i maloljetni), branili su Hrvatsku na istočnoslavonskom ratištu….
Iz misli me opet trgne Likov glas ali i dalje sam čuo masu ispred „kasarne“ kako pjeva: „Zovi samo zovi svi će sokolovi za te' život dati…“ .
Sjedim u svojoj rodnoj kući, ponoć je odavno prošla a ja osjećam neki čudan mir. Već dugo nisam bio tako miran… I tek tada shvatih, da nakon puno godina opet osjećam u sebi Slavoniju… Volio sam je svih ovih godina, bio ponosan na svoje korijene, ali kao da sam vodio neki svoj privatni „rat“ sa svojom Slavonijom… Dolazio sam i brzo odlazio iz nje. Ali sada je drukčije, a ja i dalje ne znam zašto… Što me je tako iznenadno i tako snažno pozvalo i privuklo u Slavoniju? Što me je natjeralo da je nakon 20 godina opet tako jako zagrlim…
„Ne dirajte mi večeras uspomenu u meni, ne dirajte mi ravnicu, jer ja ću se vratiti…“
tyson
06.05.1991.g. - Most između Slavonskog i Bosanskog Broda
U prvom redu stoje s lijeva na desno: Lik, Tyson, Crni, Šima
Portal UHD91
| < « | » > |
|---|