Slavonski Brod i okolna sela teškom mukom su se oporavljli od drugog svjetskog rata. Brođanima je najveći grijeh bio što su se za vrijeme NDH nazlazili u njenom srcu a bili su i na strateškoj poziciji, zatim tvornica oružja itd., pa su ih Saveznici 27 puta teško bombardirali. Zadnji put 17. travnja 1945.g. kada je to već bilo potpuno besmisleno... Uništeno je 80% grada. To zadnje bombardiranje prethodilo je partizanskom "oslobođenju" Sl. Broda koje je uslijedilo 4 dana kasnije. Nakon dolaska partizana nastupile se su nove muke po Hrvate toga kraja, jer svi oni su za partizane bili ustaše. Odnos prema Sl. Brodu nakon rata bio je katastrofalan...
Prošlo je desetak godina od završetak rata. Narod je nastavio živjeti na istom mjestu ali u novoj državi i s novom vlasti. Razne komunističke tajne službe osvećivale su se dugo godina narodu, samo zato jer su se u jednom trenutku zatekli negdje gdje je netko proglasio neku drugu državu. Tih godina nakon rata, u jedom selu pored Broda, 7 km zapadno od grada, rasla su tri dječaka. Živjeli su centru sela i bili su susjedi i prijatelji od rođenja. Prvi je bio Ilija - Srbin, majka i otac mu bili u partizanima. Drugi je bio Stipa, djed Mihjalo mu stigao iz Ukrajine prije pedestak godina (početkom 20.st.) bježeći pred ruskim carom koji je protjerivao sve nepravoslavne narode, i naselio se u Slavoniji, sa suprugom Mariškom. Stipa, po djedu ukrajinac, a po svima ostalima Hrvat - katolik - slavonac. Treći je bio Drago - Hrvat. Još i danas se sjećam bake Kate, pokojne Dragine majke kako je još u ono vrijeme Jugoslavije znala pričati kako je jednog dana, na samom kraju rata, došavši s polja u kuću, zatekla trojicu domobrana. Bili su zarasli u brade i prljavi, uplašeni, umorni i gladni. Ušli su u kuću i navalili na hranu koju su pronašli. Uplašili su se bake Kate jer nisu znali da li će ih odati a ona ih iskritizirala što su navalili na kobasice tako gladni, pa im onda ugrijala mlijeka, kako bi im bilo lakše za pregladnjele stomake... Nakon što ih je najela i dala im civilnu odjeću, nestali su u noći....
Ilija, Stipa i Drago - tri nerazdvojna prijatelja, tri bosonoga i prljava dječarca, živjeli su i odrastali u poslijeratnom siromaštvu. Živjeli su kao braća. Kada bi mater od bilo kojeg od njih trojice zvala svoga sina jesti, uvijek su išli svi skupa, i svaka mater koja bi ih prva pozvala, nahranila bi svu trojicu. Tri prijatelja, dva Hrvata i Srbin, djelili su sve, i dobro i loše... i kruh i mast.
Godine su prolazile, dečki su rasli, završili zanate, otišli u vojsku, zaposlili se, oženili, zasnovali obitelji... Ali, već tada su se počele primjećivati neke važnije životne razlike među njima. Ilija je bio dobroćudan momak, nekad malo premekan, ali s roditeljima bivšim partizanima, nije se trebao bojati za budućnost. Njega je otac uvijek mogao ugurati na neki posao...
Drago je već u tim mladenačkim danima imao nekih sklonosti prema organizacijama, pa se tako još u srednjoškolskim danima učlanio u KP. Ilija je također bio, ali to se od njega i očekivalo s obzirom na roditelje. Stipu su doslovno natjerali dok je bio u vojsci, i čim se vratio iz vojske tražio je da se ispiše.. Koliko će ga to koštati kasnije u životu, to je samo on znao nakon svega.
Godine prolaze. Drago - Hrvat, ali aktivni član KP, svoju djecu nije ni krstio. Ilija je pravoslavne vjere, a između njih Stipa ( i živio je između njih ali i bio je najmlađi od njih trojice pa je uvijek bio u svemu između njih). Stipina djeca su krštena, ministranti su u crkvi, tiho i skromno se moli i slave Uskrs, Božić...
Krajem sedamdestih Stipa je bio dobar majstor u "Đuri Đaković", Ilija je radnik u poduzeću za ceste a Drago se zahvaljujći Partiji uvalio na dobro mjesto. Dobio je kredit, izgradio novu i veliku kuću...Stipa traži kredit od banke, dobar je majstor, solidna plaća, onako za skromno preživjeti, ali ne dobiva ga. I dalje živi u staroj kućici koju je njegov otac sagradio nakon rata, dovozeći cigle zapreženim kolma sa ruševina Sl. Broda. Vidjevši da nema druge, ostavlja ženu i malo dijete i odlazi preko firme u daleku Nigeriju, kako bi više zaradio i počeo graditi kuću. Devet mjeseci nije vidio obitelj, a onda došavši kući u namjeri da započne s temeljima nove kuće - ima što i vidjeti. S jedne strane nova i velika kuća prijatelja Drage, a druge strane nova i još veća kuća prijatelja Srbina Ilije. U samo nekoliko mjeseci i Ilija je izgradio ogromnu kuću. Od plaće u poduzeću za ceste? Ne, nego od nepovratnog kredita kojega su Srbi dobivali krajem sedamdesetih, kao odštetu za "hrvatsko proljeće"... Pravo bratstvo i jedinstvo.
Dolaze devedesete. Ilija je sve više zabrinut, ali i dalje smatra da je Hrvatska njegova domovina i ne želi nikuda ići, želi ostati na svome. U selu i nema pritisaka na njega jer ga svi poznaju i znaju da je dobar čovjek. Ali zaboravili su na njegovu ženu, također srpkinju iz obližnjeg srpskog sela, kćer partizana poznatog po velikosrpskim idejama.
Drago - Hrvat i član KP, preko noći postaje veliki Hrvat i osnivač HDZ-a. Sastanci, razgovori, pokušava i Stipu nagovoriti da se pridruži HDZ-u. A Stipa im veli: "Stranke me ne zanimaju, a kada dođe vrijeme - računajte na mene". Odmah ga je Drago, njegov prijatelj i susjed označio kao nepodobnog Hrvata jer nije htio u HDZ. A samo tri godine prije toga Stipi je poginuo najmlađi sin, sedmogodišnji Ivan. Pregazio ga je pijani komunistički direktor baš iz njegovog "Đure Đaković".....
Dolaze prvi izbori, Drago je lokalni čelnik, vrte se volovi na ražnju, pjevaju hrvatske pjesme, stotine hrvatskih barjaka se vijori... Ilija je sve povučeniji, Stipa i dalje crnči po terenima nebi li prehranio obitelj i trudi se povezati konce u obitelji koja je pogođena gubitkom najmlađeg sina... A najstariji mu sin, još uvijek maloljetan, preozbiljno se uvukao u sva ta događanja tada.
Dolazi i '91., počinju prvi sukobi u Hrvatskoj, Krvavi Uskrs, Borovo Selo, "događanje naroda"u Sl. Brodu, i zaustavljanje tenkova na mostu između Slavonskog i Bosanskog Broda, borbe za vojarne... rat je počeo. Stipin maloljetan sin u velikoj želji da pomogne u obrani Hrvatske, bježi od kuće u Vinkovce i pridružuje se Gardi.
Unatoč ratu, Ilija je i dalje u selu, druži se sa svima, pokazuje da je ovo njegov dom i da voli Hrvatsku i da će sa svojim suseljanima djeliti i dobro i zlo. Jedino njegova ekstremno raspoložena supruga Anđelka više ne priča gotovo s nikim u selu, a Ilija se našao između nje i sela, između nje i Hrvatske....
Drago je svoje odrasle kćeri (krštene tek '90.) spremio na sigurno. Početkom '92. Drago, bivši komunjara a sada veliki HDZ-ovac, pridružuje se jednoj brigadi HV-a, ali naravno, tek '92. i kao IPD-ovac.
Stipa se u međuvremenu razbolio. Očito je gubitak najmlađeg sina i rat ostavili dubok trag na njemu, iako se uvijek doimao jak i hrabar. U proljeće '92. u borbama u bosanskoj posavini, Stipin najstariji sin biva teško ranjen. Jedva je izvučen i dovezen u bolnicu, bore mu se za život... Nakon što je vidio da mu se sin izvukao i da se dobro opravlja, Stipa uzima pušku i odlazi u rat. U to vrijeme psorijaza mu je jako zahvatila ruke, tako da i pri najmanjem naporu pucali bi mu dlanovi i počimali krvariti. Svejedno je uzeo pušku u ruke umotane u zavoje, i krenuo tamo gdje mu je ranjeni sin stao....
Početkom '95., neposredno pred akciju "Bljesak", pročulo se selom da Ilija odlazi u Srbiju. Svi su u šoku, cijeli rat je bio u selu, družio se sa svima, koji mu je vrag sada? Žena mu je postavila ulitmatum, ucjenila ga i prijetila da idu u Srbiju. Ilija, srhvan od boli plače pred svojim prijateljma u selu i moli ih za oprost, ali ne može dopustiti da mu žena odvede djecu, mora i on s njima... Nitko mu nije zamjerio. Nastanili su se negdje oko Novog Sada, umro je nakon manje od godinu dana, od tuge za svojom kućom, selom, Slavonijom, prijateljima...
Drago je i dalje veliki Hrvat i HDZ-ovac, i naravno, u vojnoj mirovini, s briljatnim papirima, ratnim putemboljim nego Rambo...
A Stipa... Stipa je proveo par godina u hrvatskoj vojsci, a onda se vratio i nastavio se mučiti po terenima, brodogradilištima, remontima... Preponosan da bi priznao kako mu je zdravlje opasno narušeno, a i nije htio pred najstarijim sinom pokazati da mu je teško, jer je neizmjerno cijenio sinov odlazak u rat, svaku sinovu ranu na tijelu i smatrao je da je sinova žrtva veća od njegove...
Stipa je umro na Valentinovo 2003.g., točno onako kako takvi ljudi i umru, tiho i skromno, kako su i živjeli. Zaspao je na kauču i nije se više probudio... u 54. godini života.
I Stipin najstariji sin vam sada sve ovo piše iz nekog nepoznatog razloga. Možda da kaže kako nije istina da se u Jugoslaviji lijepo živjelo, da je bilo i onih koji su morali raditi po cijelom svijetu kako bi svojoj obitelji osigurali egzistenciju. Ili da vam kaže kako je bilo i onih kojima je bilo sve lako jer su bili Srbi i djeca partizana, ili da vam kaže kako je bilo i onih što su bili članovi KP-a pa im je sve bilo lako...
Ili se Stipin najstariji sin samo sjetio svoje široke i tople ravnice, rijeke Save, djetinjstva, rata, prijatelja i svog starog Stipe...
Bilo kako bilo, i Drago, i Ilija i Stipa dio su hrvatske povijesti, kako one od prije 60 godina, tako i ove od prije dvadeset a i slika su današnjeg stanja u društvu... koje, ruku na srce, za neke se ni danas nije promjenilo, jednako im je teško bilo u Jugoslaviji jednako im je i sada. A nekima je bila dobro i onda, dobro im je i sada...
tyson
| < « | » > |
|---|