Pregledajući internetske portale koje se prvenstveno bave prenošenjem razno-raznih vijesti i događaja, primjetno je da je vijest dana posjet Predsjednika RH Ive Josipovića Srbiji gdje je dočekan također na predsjedničkom nivou od strane Borisa Tadića. Vijest je dakako udarna, možda bi bila i dobra da su neke druge okolnosti ili da je razlog posjeta bio u nekom drugačijem ozračju, a ne toliko prijateljskom i s moje točke gledanja ulizivačkom. Nisam protivnik napretka Hrvatske na svim planovima, pa i na političkom, ali sam protivan poginjanja glave na sve što direktivom stigne iz Evrope.
Svjestan sam da jednog dana Hrvatska mora uspostaviti puni odnos sa Srbijom, samo dali je vrijeme sazrelo da se dva predsjednika javno nazivaju prijateljima, kad im je između država toliki jaz i neraščišćeni računi da se svemu kraja ne vidi. Nisam protiv dobro-susjedskih odnosa sa Srbijom i sa Srbima samo me jedna narodna drži opreznim i znam da ta prijateljstva traju taman toliko dok im ne povjeruješ, a onda se oni osjete ugroženi i počnu rat. Počnu sa svojatanjem tuđega, s rasipanjem mržnje, otimanjem, ubijanjem. Doživjeli smo to više nego jedan put, zar nam je potrebno ponovo. Zar nam treba još jedan rat da shvatimo da se njima ne može vjerovati i da će samo čekati priliku da nam zabiju nož u leđa. Povijest nas uči o „čvrstom“ prijateljstvu sa Srbima, mislim da nam bolja učiteljica nije potreban, samo se u zadnje vrijeme ona dosta izvrće i tumači na neki nepoznat i do sada nezabilježen način, ali ona je takva kakva je i oni koji je stvarno žele vidjeti u pravom svjetlu lako će u njoj prepoznati lažljivce.
Posebice me je, slobodan sam reći, šokirala, i ako ne znam zašto jer je već dugo sasvim jasno na čiju vodenicu Josipović vodu goni, izjava "našeg" predsjednika u kojoj poziva Srbe koji su svojevoljno odlučili da napuste Hrvatsku, jer se nisu mogli pomiriti sa sudbinom da žive u slobodnoj Hrvatskoj državi ili kako oni vole reći izvan njihove voljene Jugoslavije, da se vrate jer Hrvatska ima program stambenog zbrinjavanja. Sve je to lijepo, ali zar taj program važi samo za Srbe, a gdje su tu oni koji su stvarali zemlju, gdje su tu branitelji. Na našem portalu nedavno sam napisao komentar na vijest o dubrovačkoj obitelji Memić koja živi u prostoru od 12 kvadrata bez struje i vode, čiji je član i Elmir Mehić koje je hrvatski ratni vojni invalid, i njihovim stambenim problemima. Pitam vas gospodine predsjedniče kako to da taj Hrvatski program nije u funkciji kada su u pitanju takvi slučajevi i kako jedna slobodna i suverena država može sebi priuštiti takav luksuz da daje stanove onima koji su je prije svega uništavali i oružjem sprječavali njezinu samostalnost, dok najzaslužniji za njezino postojanje žive u nemogućim uvjetima.
Na kraju ipak može se vidjeti da se nisu dogovorili oko povlačenja međusobnih tužbi za genocid, ali ni to nije dobra vijest jer je sve to vrlo lukav politički potez da bi narod i dalje ostao u zabludi da se žrtve domovinskog rata nešto vrednuju. Vjerovanja sam, da su tužbe negdje u ladicama sudova i da samo čekaju da prođu izbori da budu povučene i poslane u zaborav, a zajedno s njima u zaborav će otići i svi oni koji su nevini stradali u nametnutom ratu, jer tako to želi Evropa, da se sve zaboravi i da se više ničega ne sjećamo, ni mrtvih prijatelja niti mrtve rodbine, zapaljenih kuća, crkava, škola, ničega. Evropa želi da svi mi koji smo rat doživjeli i na svoj način preživjeli u glavama napravimo crne rupe koje će progutati svako sjećanje, pa ćemo onda valjda moći mirnije živjeti. E, pa gospodo evropljani i svi oni koji provode vašu politiku neka vam bude jasno da ćemo mirnije živjeti samo onda kad nam vrate sve naše mrtve, kad nam ponovo izgrade naše gradove i sve što su porušili i opljačkali, kad pravedno kazne one odgovorne od najmanjeg do najvećeg, kad priznaju da su izvršili agresiju na susjedne slobodne zemlje samo zbog ostvarivanja svojih osvajačkih ciljeva i javno se ispričaju zbog toga. Imat ćemo miran život kad nam oslobodite nepravedno zatvorene heroje i kad priznate da je sud u Hagu samo instrument politike koju provodite, tad ćemo imati mir, tad se možemo nazivati susjedima, ali nikako prijateljima jer su nam gorka iskustva s takvim prijateljima pored koji neprijatelji opće nisu potrebni.
Također bi poručio Tadiću da je u Vukovar nije dobrodošao jer prije svega u njega treba da se vrate svi oni koji su iz njega odvedeni 91 i još uvijek im se ne zna za sudbinu i grob, pa kada se oni vrate i kad im duše nađu mir, a roditelji konačno dobiju mogućnosti da im iskopaju grobove, možda se steknu uvjeti i za tvoju posjetu, ali i tada je to na jako dugom štapu. Bez obzira što će neki reći da on nije predvodio agresiju na RH i da možda on nije odgovoran za događaje u ratu, znam da nije puno učinio da se nepravde isprave, a ako prihvaćaš stanje onakvim kakvo jeste znači da se njim i slažeš. Neka iskoristi svoju moć i utjecaj, pronađe nestale i vrati mir nesretnim obiteljima, pa neka tada traži oprost i mogućnost nalaženja mira.
Bez svega gore navedenog za mene neće nikada biti mira. Možda će neki reći da sam zaostao, zapeo u ratu, puko ili ne znam već što, ali ja sam rat proživio i u njemu gledao prijatelje i rođake kako ginu, gledao sam kako moje tijelo razdiru geleri, gledao kako se razara i pljačka. Gledao sam i poslije rata ljude koji su sebi i svojoj djeci otkidali od usta da bi popravili kuće koje su im srušene, gledao sam i one koji je društvo odbacilo samo zato što nisu uspjeli sačuvati čiste glave u proživljenim strahotama i sve to još uvijek gledam. Neka budem što budem, ali za mene mira i sloge nema niti će ga kada biti jer oni koji ga trebaju stvoriti jednostavno to ne žele.
Strš UHD91.com
| < « | » > |
|---|