Eto, ovih dana se opet i nakon 18 godina prisjećamo katastrofe koja se dogodila, muke, patnje stradanja koje je doživio Vukovar. Nakon 18 godina sve je isto još svježe, još bolno. I bolnije, jer još uvijek sve žrtve nemaju grob, još uvijek nemaju svi mjesto za zapaliti svijeću, još uvijek svi roditelji, braća, sestre, rođaci i suborci nemaju gdje otići i pokloniti se svojim najmilijima. Nije li to u najmanju ruku tragedija i sramota za jednu državu koja stoji na krvi i životima tih ljudi. Nije li to sramota za ljude koji vode tu državu da nakon toliko vremena nisu u stanju svim mogućim kanalima i institucijama doći do tih podataka i donijeti mir u duše svih onih koji su izgubili nekog svog u gradu heroju. Nije li to prioritet? Očito da nije, jer oni koji o tome odlučuju nisu za to dovoljno zainteresirani. Njim nitko ne nedostaje i njih nije briga za sve godine bola, tuge i neizvjesnosti. Oni se mirno ljuljuškaju u svojim udobnim foteljama, vladaju i raspolažu Hrvatskom kao da je samo njihova.
A da tragedija bude još veća uz sve moguće povlastice sebi su priskrbili i status branitelja, pa na kraju ispada da su oni stvarali Hrvatsku, borili se i ginuli za nju i njezinu slobodu. Također po starom hrvatskom običaju statuse branitelj osigurali su i svojim bližnjim i daljnjim prijateljima koji u hrvatskoj za vrijeme rata vjerojatno nisu proveli niti jednoj jedinog dana.
I tako danas u hrvatskoj imamo preko pola milijuna branitelja od kojih bar polovina i ne zna kako zviždi metak, kako udara granata ili kako krvari rana. Pitam vas kako netko može biti branitelj a da nije dana proveo u hladnoći rova, da nije niti jedne noći ostao budan na straži, da niti jednom nije promrzao ili pokisnuo, da niti jednom nje osjetio strah od sljedeće minute ili sata borbe. Ne znam kakav je vaš odgovor, ali za mene ne može.
Danas imao razne vrste ljudi s braniteljskim statusom. Jedni su rušili, palili i pljačkali Hrvatsku, drugi su se vucarali po toplim kancelarijama, treći su profitirali na krvi, patnji i znoju, a neki uopće nisi niti bili u Hrvatskoj za vrijeme rata. I svi su oni danas branitelji i imaju povlaštene statuse i mirovine, dok oni koji su ginuli i uistinu branili i obranili domovinu svim svojim srcem i znanjem su danas negdje u pozadini, strpani u jednu, takoreći skupinu, izopćenika, bolesnika, radikala ili ne znam već čega, samo ne u skupinu ljudi vrijednih poštovanja. Možde će neki reći da to nije tako, možda će neki reći da branitelji imaju velike mirovine da invalidi dobivaju povlastice, ali ne razmišljaju kako je to plaćeno i koliko je to uistinu koštalo. Dali je nekome od njih poznato kako je to hodati na svojim nogama pa se onda priviknuti na invalidska kolica, kako je to kada te cijelo tijelo boli samo zato što je oblačno i priprema se kiša. Vjerojatno ne znaju jer bi možda drugačije razmišljali.
Pa ipak, voljeli nas ili nas mrzili mi smo branitelji i time se ponosimo, za razliku od onih koji braniteljski status imaju samo radi tih povlastica, a branitelj nikada bili nisu. Sve njihove tajne gdje i kako su proveli vrijeme rata u Hrvatskoj vješto su sakrili i famozni „Registar branitelja“ koji kriju gore nego zmija noge i nizašto na svijetu ne dozvoljavaju da se isti objavi. Zašto tako nešto treba da bude tajna, zašto da se netko tko je branio domovinu mora tog stidjeti i to kriti od svojih sunarodnjaka. Ne znam, jednostavno ne razumijem, zašto. Zar nismo radili časnu i domoljubnu stvar, zar to nije bila prijeka potreba domovine i naroda, zar smo učinili nešto pogrešno. Ja mislim da nismo, nadasve znam da nismo, ali zašto se onda sve to i javno ne objavi da svi znaju tko smo i što smo radili. Dali zato što bi se otkrila imena onih koji su po jedan dan bili ustrojeni u hrvatsku vojsku, i to boga pitaj na kojem mjestu i položaju, i sada imaju status branitelja, ili zato što bi na svjetlo dana izašli svi oni koji nisu niti bili u hrvatskoj za vrijeme rata. Ili bi se, na kraju krajeva, pokazalo da braniteljski status imaju i oni koji su svoje ruke natopili hrvatskom krvlju, oni koji su Hrvatsku palili, rušili i pljačkali. Naravno sve bi to izašlo u javnost i tada bi javnost znala,a to se ne smije dogoditi, jer s informiranom javnošću se ne može manipulirati, s njom je teško vladati i prodavati joj maglu. Eto zbog takvih stvari „Registar branitelja“ će ostati vječita tajna i javnost nikada neće znati, nego će samo nagađati, tko su istinski branitelji, a sve dok vlada takvo stanje stvari oni pravi istinski branitelji neće biti prihvaćeno od svog naroda onako kao to i zaslužuju, kao heroji, kao ljudi koji su u datom momentu bili spremni položiti i život za dom, narod i domovinu.
Ja se osobno ne stidim svog ratnog puta, ja se ne stidim svoje ljubavi prema domovini i ja sam, zajedno s nekolicinom istinskih branitelja, javno na internetskim stranicama objavio svoje detalje sudjelovanja u ratu, a pozivam i druge istinske branitelje i domoljube da učine isto. Vjerujte mi što god nas je više i što god smo složniji biti ćemo jači. Slijedite nas braćo i ne dozvolite nikome da vam oduzme dane ponosa i slave, ne dozvolite to zadovoljstvo ljudima koji nemaju to pravo, ne dozvolite da se netko kiti tuđim perjem i da uzima ono što mu ne pripada, a sve je to plaćeno krvlju naših prijatelja i braće. Dugujemo istinu svim palim suborcima, svim palim braniteljima, svim hrvatskim žrtvama. Taj dug mi moramo podmiriti, jednostavno i bez ikakve dileme moramo. O posljedicama naše šutnje ne smijem niti razmišljati i zato vas pozivam dignite svoj glas braćo „NEKA ZNAJU DA NAS IMA“.
Strš
| < « | » > |
|---|