Iako se ne sjećam točnog datuma, sjećam se te večeri kao da sam je proživio jučer, a sve se desilo hajdemo reći nenadano. Bilo je kasno olujno i kišno predvečerje, nebom su parale munje, a udari groma odjekivali tako da se zemlja tresla od straha. Međutim, između tih udara jedan je bio drugačiji, nekako tuplji i tako snažan da sam imao dojam da je moja stara i trošna kuća pomaknuta iz temelja. Svima je bilo jasno da to ustvari nije udar groma pa nije dugo prošlo dok su svi susjedi istrčali na cestu i radoznalo se raspitivali što se dogodilo.
Nismo dugo čekali na odgovor jer tadašnji Zapovjednik policije u Orašju, koji je inače živio u susjedstvu, pojavio se u policijskom vozilu i donio katastrofalnu vijest. Most između Orašja i Županje je bio srušen. Da li zbog straha od panike, lagao je kako je grom udario u most i aktivirao eksploziv koji je davno postavljen, ali sve to i tako nije bilo bitno jer mosta, naše pupčane vrpce s majkom Hrvatskom više nije bilo. U pogon su ponovno stavljene stare skele i tako je donekle održavan promet prema Hrvatskoj u kojoj je rat već uvelike uhvatio maha, a četnička rulja otpuštena s lanca radila nevjerojatna zvjerstva i zločine. I ako mi je bilo nepunih 19 godina shvatio sam da će rata biti i kod nas i nekako tih dana za mene je on i počeo. Kako za mene, tako je počeo i za mog, nešto starijeg, prijatelja Grgu, koji nije gubio niti trena nego je ostavio njivu i traktor, od kojeg je cijelog života hranio obitelj, obrađujući svetu, plodnu zemlju Posavsku, i prihvatio se oružje u jednoj legalnoj formaciji tada, rezervnom sastavu MUP-a.
Grga je bio prost čovjek, ali čovjek, dostojan pravog značenja te riječi, koji je od rane mladosti živio od svog znoja i ruku. Obrađivao je zemlju i iz nje uzimao kruh za sebe i svoju obitelj. Svi su ga znali kao veselog i vrijednog seljaka, uvijek raspoloženog za posao, ali i za druženje pa čak i partiju odbojke. Ali sve je to Grga ostavio jer je došlo vrijeme kad se morala braniti sveta zemlja koja ga je hranila i za njega tu nije više bilo dileme niti oklijevanja. Uzeo je pušku u ruke i među prvima stao na branik domovine.
Kada je rat otvoreno počeo, Grga je, kao i većina njegovi prijatelja pristupio 106 Brigadi HVO-a Orašje i policijsku odoru zamijenio maskirnom, te se, još uvijek onako vrijedan i veseo, zaputio na prvu crtu obrane gdje je bio do samog kraja rata. Tijekom četiri godine boravka na crti obrane Grga se nije promijenio, i dalje je ostao vrijedan, čak je donio i svoju motornu pilu, s kojom je toliko kruha zaradio, te s njom sjekao balvane za rovove, svojim traktorom dovozio materijal za utvrđivanje tih rovova i ništa nije žalio. Kada nije radio budno je stražario i držao neprijatelja na oku, a sve zbog obrane i ljubavi prema majci zemlji. Bilo je svakakvih dana, pa i onih najtežih, kada je morao skupljati mrtve i ranjene prijatelje, i sve je to Grga časno i pošteno odradio, ali nikada nije svanuo dan kada se suborci u njega nisu mogli pouzdati. Grga je bio kao stijena uvijek postojan i uvijek na raspolaganju, ali i njega je nagrizla vlaga rova i njegovo tijelo je platilo danak teškog rada i uvjeta života na prvoj crti bojišnice. Stradali su Grgi zglobovi, a i kičma je opasno popuštala. Nikome se nije žalio, nego je nastavljao u istom ritmu i s istim uvjerenjima, da sada nije vrijeme za kukanje nego za borbu do konačne pobjede.
U svojim uvjerenjima Grga je dočekao i kraj rata, i ako s nevjericom došao je trenutak kada su mu rekli da može ići kući i da rovovi koje je s toliko truda gradio više nisu potrebni. Rekli su mu da su došli dani mira i da se vrti svom starom životu. Ali bolest koja ga je stigla više Grgi nije dozvoljavala da radi kao prije, snaga ga je polako izdavala. U svemu tome pojavio se i tračak sreće za njega. Sjetili su ga se ljudi s kojima je dijelio dobro i zlo u ratu te ga pozvali da pristupi profesionalnoj vojsci i da se ustroji u 4. Gardijsku motoriziranu brigadu „Sinovi Posavine“ i to na mjesto vozača. Sav sretan Grga je pomislio da su njegovi životni problemi riješeni te je rado prihvati poziv i postao profesionalni vojnik. Tijekom službe sve je bilo kao i prije, svi su ga voljeli, a naročito Zapovjednici kojima je vojnim kamionima prevozio razno razne stvari i činio svakakve usluge, a sve to pomno držao u tajnosti. Veli pozvali su me, primili su me, pa sam im nešto dužan. Eto mislio je Grga da im vraća neki dug i ako su ga samo vješto izmanipulirali i cijelo vrijeme lagali. Živio je jedno vrijeme život iz snova i osjećao je plodove svoje borbe u ratu, ali ne zadugo, jer je došlo vrijeme smanjenja broja profesionalnih vojnika. Zbog toga je i dalje šutio o svojoj bolesti, misleći, ako se požalim i mene će otpustiti, pa je nastavljao raditi još bolje i predanije. Ali došao je i taj dan, bez ikakve najave, bez ikakvog povoda, Grgi su rekli da je na listi za otpust. U prvi mah nije mogao vjerovati, jer je bio omiljen, jer je bio dobar i poslušan vojnik, jer je zapovjednicima odrađivao neke stvari, ali sve to više nije bilo bitno. I tako je Grga , sa svojih četrdeset i neku,otpušten, bez uvjeta za mirovinu, bez otpremnine bez ičega. Idi Grga kući, ponovno upali traktor, ori njivu, sijeci drva i neka te sveta Posavska zemlja ponovno hrani.
Zbog straha za posao nije pokazivao svoju bolest stečenu u ratu, a sada kada se obratio i zatražio svoja prava svi su ga uz razno-razna objašnjenja odbili. I tako Grga ponovno obrađuje zemlju, siječe drva i radi druge teške poslove. Ipak ima Boga, teškim trudom i mukom, uspio je školovati sina i kćer koji mi sada pomažu i vraćaju uloženo u njih, ali Grga je ponosan čovjek i ne želi živjeti o njihovom kruhu, želi imati svoj, pa se i dalje bori i muči s životom. Njegov veseli duh nije moglo slomiti ništa, ni teški ratni dani, ni odbačenost od onih kojima je činio usluge ništa, pa valjda zbog toga je Orašje i ostalo nepokoreno jer mnogo je ljudi kao Grga koji se ni u najtežim trenutcima života nisu pokolebali i predali, već su manijakalno grizli zubima i grebali noktima kako bi ostali svoji na svome. I kada su trebali dobiti zasluge za sve što su učinili i pretrpjeli, bivali bi odbačeni i prepušteni sami sebi, na milost i nemilost života.
Grga, prijatelju, neka ti dragi bog podari zdravlja i makar malo sreće u životu, da starost provedeš okružen unucima i ljudima kojima je zbilja stalo do tebe.
Braćo, Grga je stvarna osoba, jedna od mnogih koje ja poznajem, a koja je doživjela da bude neperspektivan kadar, a da tragedija bude veća vidimo da se u dvije različite države političari ponašaju i razmišljaju isto i to uvijek na štetu branitelja. U njihovim igrama stradavaju, kako Tyson kaže, „oni mali gardisti“ koji su i srcem i dušom branili svoju zemlju i svoj narod, dok za uzvrat nisu tražili ništa. Ali kada je došlo vrijeme da im se ta zemlja oduži i na neki način nadoknadi sav uloženi trud i muku, tamo neki, koji su sebi uzeli za prvo, u njezino ime su ih ostavili na cjedilu i prepustili ih sami sebi. Ako su to učinili oni, mi ne smijemo, i zbog toga je bitnije nego ikada da se istinski branitelji ujedine, da se stvori snaga koju, ti neki, neće moći zanijekati i raspršiti kao rosu na suncu. Ne smijemo dozvoliti da netko drugi razmišlja našim glavama, nisu to činili onda kada smo te glave nosili u smrt i kroz borbe za slobodu, ne dozvolimo im da to čine niti sada.
Strš
| < « | » > |
|---|