Za koji dan naša lijepa Hrvatska postati će punoljetna i napuniti će dovoljno godina da uđe u zrelost. Skoro tisuću godina star san je napokon dosanjan i ponovno imamo svoji samostalnu državu, ponovno smo svoji u svome i na svome. Nikome ne moramo polagati račune nikome puniti blagajne i što je naj bitnije ničije interese ne moramo stavljati ispred svojih. I danas me prođu trnci kada se sjetim tog dana kada sam na televiziji ugledao izvanredne vijesti i kada je vesela lica novinar izrekao toliko čekanu vijest da je Hrvatska međunarodno priznata zemlja.Cijeli dan se nisam odvajao od televizora i u kući mi je već tada bio praznik, a sa svakim novim vijestima u kojima se čulo da je još neka zemlja priznala samostalnost Hrvatske se nazdravljalo i slavilo s toliko sreće u srcu da sam imao osjećaj da se rodilo dijete koje će živjeti vječno i napokon donijeti mir i blagostanje koje se toliko dugo čekalo na ovim turobnim prostorima prepunim ratova kroz povijest i mržnje koja je lebdjela u zraku kao jato crnih gavranova koji su samo čekali pogodan moment da se spuste na lešinu i oglocaju je do golih kostiju.
Tog dana rodilo se dijete, ali nažalost, ono jato gavranova je već letjelo iznad njega i dobro načelo njegovo mlado meso, tako da je sva sreća koju sam osjećao bila protkana debelim nitima tuge. Osjećao sam svaku ranu koju su nanosili mojoj Hrvatskoj, a posebna me je tuga mučila za ljudima koji su pred to jato gavranova, skoro golim rukama samo sa herojskim srcima u grudima, u kojima je bilo toliko ljubavi prema teško stečenoj domovini, stali u obranu i odlučno rekli ne zlotvorima, ne damo našu svetu zemlju ne damo naše dijete doklegod ima snage u nama. I borili su se i ako je jato bilo brojno, naoružano oštrim kandžama i tvrdim kljunovima, nisu uzmaknuli ni onda kada su bili sigurni da ih ništa drugo ne može snaći osim smrti. Nemojte se pitati zašto, zato što se ne dobiva svakoga dana prilika, niti svaki čovjek na svijetu ima čast umrijeti za domovinu i svoj narod. Upravo tako ti ljudi, koje su svi zvali branitelji, su se smatrali sretnim zbog ukazane im časti da brane i umiru za svoji domovinu, a cijela nacija ih je slavila, nazivala herojima i molila Boga za njihovo zdravlje. I baš zbog tih ljudi dijete je stalo na noge i prohodalo, jato gavranova je otjerano, a mlado dječje meso, dobro natopljeno krvlju i znojem branitelja , suzama napaćenog naroda, dobro je zaraslo i došlo je vrijeme odrastanja. Branitelji su obavili svoje, kroz mnoge manje i veće bitke tjerali su gavranova da bi na kraju uz veliki bljesak i snažnu oluju konačno pobijedili zlo jato i zauvijek ga otjerali daleko od svete zemlje, da se više nikada ne vrati da više nikada ne osjetimo zlobu koju nosi sa sobom i svojim krvožednim požudama. Vraćajući se svojim kućama nacija im je klicala, slavila njihove pobjede i klala im se da nikada neće biti zaboravljani i da im zemlja nikada neće moći dovoljno zahvaliti, ali došlo je vrijeme odrastanja i na scenu su stupili neki novi odgajatelji, toliko arogantni i toliko sebični da su dijete potpuno prisvojili, zaboravljajući na njegovo teško rođenje u koje je uloženo toliko muke i na ljude koji su to rođenje omogućili svojim životima. Ti novi ljudi bili su toliko sebični da su sve zasluge prigrabili sebi, a naciju lažima, prevarama i demonskom propagandom nahuškali na branitelje te je okrenuli protiv njih. Kako su krenuli nisu se znali zaustaviti, tako da su išli do te mjere da su ih od heroja proglasili zločincima, najbolje među njima su izdali i stavili u zatvore, sudili ih za ljubav prema domovini i za žrtvu koju su dali na njezin oltar. One koje nisu osudili označili su pečatom ludila i neuračunljivosti, da nitko tko ih kasnije bude slušao ne shvaća za ozbiljno , da njihova riječ više ne vrijedi, i da na kraju ta riječ potpuno zamukne i izgubi se kao potok u planini. I prije nego su se snašli branitelji su stavljeni na margine društva i vraćeni natrag u onu istu kalvariju koju su prolazili tijekom obrane domovine, ali ova je bila teža jer je dolazila od voljenog naroda za koji je podnesena tolika muka i koji im se toliko zaklinjao na vjernosti i poštovanje. Djecu su učili nekoj novoj povijesti u kojoj se branitelji spominju kao zločinci, a država koju su stvorili kao zločinačka i da je takvu ne treba voljeti. Od svega su napravili neku novu državu, a od djeteta bolesnika koji sada posrće i traži pomoć od bjelosvjetskih lopuža i kamatar, dok se oni voze u skupim automobilima i žive u luksuznim vilama. Ponovno se nad zemlju nadvilo jato gavranova koji je čopaju komad po komad, ali ovaj put uz svesrdni blagoslov vodećih ljudi nacije. Branitelji ponovo ginu, ali ovaj put od svoje ruke, jer ne mogu prihvatiti sramotu koju im nanose niti mogu naći dijete za koje su patili i umirali. Dokle pitam vas, dokle će nacija zatvarati oči i zaboravljati žrtve koje su date za rođenje milog nam djeteta. Koliko košta desetljeće samostalnosti, ako znamo da je plaćeno krvlju, znojem i suzama. Koliko košta litra krvi prolivena na sveto tlo hrvatsko, koliko koštaju muke žena i djece zarobljenih u ruševinama Vukovara, koliko košta kilogram kostiju s Ovčare ili drugih masovnih grobnica. Za vas, gospodo odgajatelji, vjerojatno ne košta ništa jer ste sve dobili na poklon i nikada niste u životu ništa zaradili svojim trudom i svojom mukom. Ironija je u tome da za branitelje sve to nije skupo, dali bi i više, samo da je dijete zdravo,da živimo san da imamo Domovinu. Ali Vaša mržnja je toliko duboka da nam ni kosti ne želite pronaći nego ih ostavljate bez blagoslova duboko zakopane u bespućima ,nepoznatim mjestima i tuđoj zemlji. Sve što ima početak ima i kraj i kako se u mom kraju kaže: „Ničija zvijezda ne sja s večera do zore“ tako neće niti vaša. Zaboravljate gospodo odgajatelji da potok koji nestane u planini ne iščezne nego se gomila u utrobi majke zemlje, kupi snagu, postaje veći, snažniji, ljući i jednom kada dođe vrijeme on ponovno izbija na površinu, ali tada neće biti mali potok nego ogromna bujica koja nosi sve pred sobom, utire nove putove, korita i prolaze. Takva bujica razara i satare onoga tko joj se nađe na putu, kao iverje očisti sve smeće koje se godinama gomilo. Zato oprez ne tjerajte potok u planinu nego ga pustite da teče svojim tokom, poštujte njega i njegov zacrtani put, a o svemu tome naučite i svoju djecu da ga kasnije i ona poštuju. Od mirne vode ne pravite bujicu koju ne možete kontrolirati nego s mirnom vodom uz uzajamno poštovanje živite u skladu.
Vratite nam ugled i poštovanje, pronađite one koji su nestali da im možemo blagosloviti i sahraniti kosti i biti ćemo ponovno vaši heroji i branitelji.
Strš
| < « | » > |
|---|