Dušan-Duško Zorić! Ime koje mnogim ne znači ništa, ali onima koji su ga poznavali mnogo. Ja ga nisam poznavao, u životi sam ga sreo tek nekoliko puta, još manje s njim popričao, ali on je za mene temelj i stup na koji se oslonila obrana cijelog Oraškog ratišta. Duško ,kako smo ga mi zvali, je samo jedna kap koja je pokrenula cijeli slap, kamen koji je zarolao lavinu. Ono malo što znam o njem je da je rodom od Zadra i da se priključio obrani domovine među prvima. Također znam da je pod svoje uzeo neke naše dečke iz Posavine koji su 91 godine bili s njim na Velebitu i tamo stekli prva ratna iskustva koja su bila od neprocjenjive važnosti u kasnijim borbama.
Već u prvim danima rata Duško dolazi u Orašje i tu ponovno okuplja iste one momke s kojima je bio na Velebitu, koji okupljaju druge, među kojima sam i ja, i ustrojava se protuoklopna satnija sastavljena od dragovoljaca i domoljuba koja dobiva ironično ime „Vojska babe Mare“. O ratnom putu Vojske babe Mare ne bih ovaj put jer je preopširan i pretežak, radije bih se osvrnuo na Duška. Duško je jedan od mnogih koji je dao život za hrvatski narod i hrvatsku domovinu, a da nije bio niti svjestan svoje uloge u povijesti. Kako to da jedan mali čovjek toliko znači povijesti? Jednostavno kao i mnogi drugi Duško je obučio, organizirao, svojom pojavom dizao moral i ulijevao povjerenje ljudima oko sebe. Ako netko misli da je to mala stvar vara se. Jer sve ovo što sam nabrojao su najbitnije stvari kada se zadesite u ratu i kada ste mladi i kada trebate oslonac da vas povede. I ako je Duško poginuo na Grebnicama u 6 mjesecu 1992 godine tj. na samo početku rata u Bosanskoj Posavini, njegov duh je uvijek bio s nama i zbog toga je on za mene heroj. Takvih heroja je puna Hrvatska, takve heroje svaki dan susrećete na cesti, takvi heroji žive među nama. Ali takvi heroji više nisu najpoželjniji u svojoj domovini koju su tako rado stvarali i na čiji su oltar davali svoje živote, komade tijela ili gubili razum. Zaista, možda zvuči nevjerojatno, ali netko je u Hrvatskoj rekao da oni ne trebaju biti heroji, netko je rekao da hrvatsku djecu treba učiti kako su oni zločinci, zaostali , netrpeljivi i netolerantni ljudi, kako ne žele da Hrvatska ide u korak s Evropom. Zašto bi netko predstavljao heroje kao zločince, a zločina činili nisu, zašto bi netko heroje nazvao zaostalim, netrpeljivim i netolerantnim kada samo žele svoj mir. Vjerojatno zato što sami nisu dostojni biti heroji , pa ne dozvoljavaju niti drugima da to budu, zato nam sude Generalima, zato branitelje progone „kao Bog maglu“ i stavljaju ih na margine društva. Nisu branitelji zločinci nego samo ljudi koji su se odazvali na poziv svete im domovine koja ih je tada trebala i kojoj su se odazvali.
Danas smo svjedoci da mladi ljudi slave ustaštvo, nose ustaška obilježja, a da u suštini o tom režimu i ne znaju mnogo. Vjerujte mi to se radi samo zbog zbunjenosti jer im nitko nije rekao gdje su i tko su pravi heroji, čije korake treba slijediti i čija djela poštivati. Ako mladi mogu slaviti simbole jedne fašističke države za koju znamo da je donijela dosta štete hrvatskom narodu, zašto ne bi slavili i ljude i simbole koji su nakon 900 godina čežnje uspostavili i stvorili samostalnu i demokratsku Hrvatsku u kojoj uživaju sve slobode i prava. Štovali bi, ali ,iz raznoraznih razloga, nije im tako rečeno, nije im tako predstavljeno, pa su sada zbunjeni i nesigurni jesu li branitelji heroji ili zločinci. Ja sam branitelj koji sebe ne smatram herojem, sebe smatram sretnikom koji je imao priliku stvarati svoju državu, pa i pod cijenu svog života ili zdravlja. Kako stvari danas stoje i ulaskom Hrvatske u NATO savez pitanje je dali će još koja generacija imati tu čast da se bori za svoju domovinu i da za nju ako treba položi i život. Iskreno molim dragog Boga da to više niti jedna generacija ne bude morala i da od sada Hrvatska živi u miru i blagostanju.
Na kraju bih samo poručio mladima ne tražite heroje tamo gdje ih nema i u osobama koje to nisu, heroji žive s vama, a to su možda vaši očevi, stričevi, rođaci koji su se zbog svih osuda samo zavukli u sebe i sada vam se stide reći da su branitelji domovine. Pitajte ih, razgovarajte s njima, recite im da cijenite njihove napore i žrtve koje su prošli u domovinskom ratu. Neka vam pričaju priče jer će te tako naučiti povijest kako je nastala vaša domovina, iskoristite svaki trenutak s njima, jer kasnije neće biti vremena. Branitelji su vrsta koja izumire, branitelji su divljač koja je na političarskoj listi za odstrel. Političari svojim postupcima i svojim odlukama doprinose da nas je svaki dan sve manje, svaki dan sve više podliježemo ranama zadobivenim u ratu, a nerijetko zbog nemoći da prihvate svoje mjesto u društvu, koje su nam također nametnuli političari, branitelji dižu ruku na sebe i tako skraćuju svoje muke. Možda je to i krajnji cilj današnje politike i odnosa prema braniteljima, ali to nikako ne smije biti cilj mladim ljudima koji vole i poštuju svoju domovinu.
Branitelji su prošlost ove zemlje koja traži samo ono što i sve druge, a to je poštovanje i priznanje zasluga, mladi vi ste budućnost i mi vam je rado prepuštamo, ali zapamtite da nitko nema budućnosti tko ne razumije i ne cijeni svoju prošlost. Čovjek bez prošlosti i bez povijesti je pas lutalica i nikada neće imati dom i ognjište, nikada neće spoznati ljepotu ljubavi prema domovini i vlastitom narodu. Moja me je baka uvijek učila da volim svoje i poštujem tuđe, a danas ja to govorim vama i ako prihvatite taj savjet i budete živjeli na takav način biti će te ljudi dostojni života koji vam je od Boga daden na dar.
Završio bih s stihovima pjesme Đani Maršana: Ako treba gospode, evo primi zavjet moj, uzmi život od mene pa ga podaj njoj. U stihovima su izrečen svi moji osjećaji koje vam želim prenijeti.
Hvala Duško neka ti je laka hrvatska gruda koju si toliko volio.
Strš
| < « |
|---|