Svake godine na Dan pobjede sve pršti od vijesti o slavnoj pobjedi, ponosu, braniteljima i hrvatskim žrtvama. Svake godine se političari natječu kao na aukciji tko će sve više hvaliti domoljubljem, tko će se bolje šepuriti ispod hrvatske zastava razvijene iznad kninske tvrđave. Svake godine se polažu sve veće vijence i liju sve veće krokodilske suze na grobovima žrtava do kojih mi je stalo kao do „lanjskog snijega“. Sagledajmo Dan pobjede sa svih stana i osvrnimo se na sve one koji ga slave i na koji način to čine. Pogledajmo u dubinu proslave, tko što s njima dobiva, a tko gubi, tko slavi od srca, tko zbog licemjerja i političkih bodova, a na posljetku tko i tuguje.
Prvo bih se dohvatio onih najgorih, najpodlijih, naj licemjernih, a to su naravno političari. Kako sam već rekao njima je do Dana pobjede i do proslave „Oluje“ stalo samo onoliko koliko je mogu iskoristit za svoje političke ciljeve, pogotovu ako je u pitanju predizborna godina, pa treba isticali lažno domoljublje i brigu za branitelje kao stvoritelje hrvatske države. Kao i svake godine tako je i ove to njihovo licemjerje i lažna briga ponovo izašla na vidjelo na samom početku proslave, kada su podizali hrvatsku zastavu. Prilikom podizanja hrvatske zastave na kninsku tvrđavu bili je prisutna samo probrana politička svita, dok branitelja nije bilo niti blizu. Nije bilo branitelja jer im je pristup zabranjen, dok se ne završi političarski cirkus nakaza. Tako se opet ponovila ona stara da su se branitelji na kninsku tvrđavu mogli popeti samo dok je bila pod četničkom okupacijom, a u slobodnoj hrvatskoj moraju čekati na red.
Još veći dokaz licemjerja je taj kada se s političke govornice pozdravljaju utamničeni Generali i najveći hrvatski sinovi Gotovina i Markač. Njihovim veličanjem političari samo dokazuju da uvijek govore onako kako je njima u tom trenutku za njihove ciljeve najpotrebnije. Nakon što su ih „locirali, identificirali, uhitili i transferirali“, nakon što su Hagu dostavili transkripte i druge dokaze, nakon što su od njih oprali ruke kao Pilat od Isusa, sad ih pozdravljaju i ponovo braniteljima i svim domoljubima bacaju prašinu u oči, pokušavajući si priskrbiti još koji glas, jer izbori su blizu. Jedino se dosljednost mora priznati našem Predsjedniku koji je na svaki mogući način pokazao što misli o našim herojima. Ne samo da se zadnji ustao da bi im odao, makar i lažno poštovanje, nego nije niti htio aplaudirati. Vjerojatno se zabrinuo za moguće reakcije njegovog prijatelja Tadića ako ga vidi da aplauzom odaje poštovanje hrvatskim Generalima. Osim toga nije niti lijepo od njega da on slavi kada njegov prijatelj Tadić tuguje i pali svijeće, za slom srpske paradržave. Bez obzira na sve čovjek ima stav i od njega ne odustaje, a sa stolice se ustao vjerojatno samo zato da ne bi dobio koji roditeljski šamar od šefa partije Mianovića zato što se nije ulizivao velikom biračkom tijelu u sred kampanje. Što reći i pomisliti, koliki je domet njegovog mozga kada u civilu salutira vojničkim pozdravom tijekom sviranja hrvatske himne i podizanja zastave. Takav nam je vrhovni Zapovjednik, a da je vrhovni dokazuje i to da se dva visoka časnika koja su sjedila iza njega nisu smjela ustati i odati počast ratnim zapovjednicima dok to nije učinio on. Svaka čast i njima, pravi su vojnici, samo ne daj bože opet rata i da nas brane takvi koji u sebi nemaju ni zrna časti, odanosti i poštovanja, a nemaju niti kulture jer žvakanje žvakaće gume u stilu kauboja s divljeg zapada koji žvače duhan, na takvoj jednoj prigodi krajnje je nekulturno. Bože moj nisu svi imali kućni odgoj, neki su imali samo podobnost i veze. Na kraju se samo pitam se dali bi, radi svojih pozicija, nosili i odore srpske vojske da nije bilo ratnika da im osiguraju hrvatske.
Upravo oni koje sam gore spomenuo proslavom dobivaju najviše, dobivaju glasove lakovjernih branitelja i domoljuba, koje svake godine uporno lažu i uvjeravaju da im je stalo do bolje Hrvatske. S glasovima dobivaju vlast, s vlašću moć, a s moću novac, dok obmanutim glasačima ostaju afere i dugovi koje treba vraćati.
Tobože da bi bili potpuno iskreni i realni proslavom „Oluje“ dobivaju i iskreni branitelji, oni koji od srca slave jedan od naj značajnih datuma cjelokupne hrvatske povijesti, samo je njihov dobitak drugačiji jer se mjeri u duhovnom smislu. Iskreni domoljubi, a posebno branitelji se tog dana sjećaju svojih prijatelja i suboraca, sjećaju se dana ponosa, slave i jedinstva. Sjećaju se dana kada je Hrvat disao za Hrvata bez obzira gdje bio i gdje se nalazio, sjećaju se rana, krvi i mrtvih prijatelja, ali se sjećaju i pobjede, tako lijepe, tako velike i tako čiste da tjera suze na oči. Oni Dan pobjede slave od srca jer su toj pobjedi osobno, nesebičnom žrtvom doprinijeli, jer su tom pobjedom ostvarili svoj san i stvorili slobodu za sebe, svoju djecu i sve buduće naraštaje.
Na žalost isti ti branitelji su i najveći gubitnici, jer sve ono za što su se borili i o čemu su sanjali je nestalo kada su državu, koju su oni svojom krvlju stvarali, preuzele izdajice i aveti iz prošlosti. Izdali su sve njihove svetinje, oduzeli im i ponos i slavu, zgazili im čast. Uzeli su im sve osim golog života od kojeg nemaju ništa, da su ga na kraju velika većina branitelja uzela sama sebi. Od najvećih pobjednika postali su najveći gubitnici zbog izdajničke politike, kako političara tako i izdajica iz vlastitih redova, koji zbog svojih prohtjeva na rukama nose nevinu braniteljsku krv za koju nikada neće naći niti dobiti oprosta.
Na kraju bih se osvrnuo na one koji tuguju, a takvih je vjerujte mi najviše. Možda će neki pomisliti da ću ovdje napomenuti srbijanskog Predsjednika Tadića, koji javno ističe svoju tugu, međutim nije mi to bila namjera i ako, mora se priznati čovjek iskreno tuguje, ali ne za žrtvama kako on to, također licemjerno, navodi nego za srušenim snom o ostvarenju velike Srbije. Od kada je Srba postoji i san o velikoj Srbiji u kojoj će svi Srbi živjeti u jednoj državi. Kada su stvorili Jugoslaviju ponadali su se da su ostvarili san, ali su im apetiti porasli pa su izmislili novu parolu i nit vodilju „Srbija do Tokya“. Međutim kao i mnogo puta kroz povijest neki Hrvati su im se umiješali u poslove i planove pa su izgubili i ono što su imali s Jugoslavijom, tako da mi je na kraju bila dobra i međa na liniji Virovitica-Karlovac-Ogulin-Karlobag.
Kao i mnogo puta prije, Srbi su opet napravili račun bez krčmara, pa im se sve razbilo od glavu, jer je hrvatski krčmar sve to malo drugačije izračunao. Zbog toga Tadić žali jer je ostao bez velike srbije i sad opet mora mijenjati taktiku i voditi ulizivačku politiku, a želio bih otvoreno reći kako je velikosrbin i četnik. Sve je to nedvojbeno dokazao tako što je dozvolio rehabilitaciju četničkog pokreta u Srbiji i podizanje spomenika đeneralu Draži Mihajloviću.
Ali nećemo gubiti vrijeme i riječi na njega i na njegovu tuga, kao što ne želim gubiti riječi i vrijeme na tugu njegovih hrvatskih prijatelja, koji isto tako žale ali iz svojih razloga. Recimo da poneki hrvatski političari žale što u Oluji nije bilo više heroja i Generala, da bi oni imali više čipova za pregovore s Europskom unijom, više materijala za trampu. Lako je moguće da žale što nisu svi branitelji izginuli u Oluji, pa im se oni ne bi sada morali ulizivati u predizbornim kampanjama.
Neki opet žale što se Oluja nije dogodila, recimo u Slavoniji, jer im je preteško od stomačina penjati se na kninsku tvrđavu, pa bi lakše bilo da se Hrvatska zastava diže na nekakav riječni nasip u ravnoj Slavoniji. Mislim, da se trutovi ne zamaraju previše, jer nisu oni tu zbog umora i naroda, nego zbog jela i pića. Ne daj Bože da još dožive srčani udar morali bi im i spomenik plaćati.
Pojedini hrvatski političari opet žale što se Oluja dogodila jer je njom srušena i zadnja nada da bi moglo doći do obnavljanja njima omiljene Jugoslavije. Žale što su svjesni da je Oluja i sjećanje na nju uporište domoljublja koje će teško srušiti u hrvatskom narodu, što za vrijeme proslave moraju stajati ispod zastave na kojoj je hrvatski grb a ne voljena im petokraka. Žale jer se zbog gladi za vlašću, moraju toliko poniziti pa se samo ustati kada narod ovacijama izražava odanost svojim herojima, onim istim koje su oni pozatvarali jer su se drznuli ostvariti slobodu od njihove partije i diktature. Žale što je Oluja praznik demokracije, događaj kojim je udaren temelj pravdi i slobodi, događaj koji je srušio svaku zabludu o vraćanju totalitarizma na vlast, bilo to srpskog ili komunističkog. Zato oni žale i vjerujem da iskreno žale, samo što se ja s njima ne suosjećam, a vjerujem i većina hrvatskog puka.
Ja se suosjećam s onima koji su u Oluji izgubili najmilije i koji Dan pobjede slave u jednoj potpuno drugačijoj dimenziji. Dimenziji u kojoj se miješaju ponos i bol. Ponos na svoje sinove, očeve, braću, rođake koji su usadili život u slobodu Hrvatske, ali isto tako i bol zbog njihovog odlaska. Bol koja je svake godine sve više pojačava jer je san za koji su njihovi najmiliji dali živote sve dalje i svakom izdajom sve je teže do njega doprijeti. Sve je teže prihvatiti činjenicu da su najbolji hrvatski sinovi dali živote za pravu stvar za nešto veliko i lijepo, kad se od toga ništa ne vidi, kad ih za to osuđuju i proganjaju. Svake godine sve je teže pomiriti se sa gubitkom i zadržati početni ponos, kad politički moćnici i veleizdajnici na najvišim funkcijama u državi sve više mijenjaju povijest i u nju trpaju neke svoje istine i ideologije koje nemaju veze sa zdravom pameću, a kamoli s odanošću, čašću i domoljubljem.
Upravo takvi ljudi najviše tuguju jer su izgubili sve, i svoje najmilije i razlog zbog kojeg ih nema. Upravo to je tragedija današnje Hrvatske, ali opet kažem ima Boga i Bog ima plan za svakog od nas, pa nam uvijek daje toliko veliki križ koliki smo u stanju nositi. Tako je i u ovom slučaju, pa zbog toga moramo zadržati ponos, moramo slaviti Oluju i Dan pobjede jer su to događaji koji se ne smiju zaboraviti, kao što se ne smiju zaboraviti niti žrtve prinesene na oltar domovine, kako tih dana tako i cijeloga rata. To je zadaća nas preživjelih, ne dozvolimo da nam mrtve ponovo pokopaju, učinimo sve žrtve ponosnim i opravdajmo ih.
Strš UHD91.com
| < « | » > |
|---|