Ponekad, a u zadnje vrijeme sve češće, zateknem sam sebe kako sam negdje odlutao u mislima, kako sam odsutan od okoline, od razgovara koji se oko mene vode. Tako sam u svom svijetu razmišljam o svemu oko sebe i pitam se „Vrijedi li dalje, vrijedi li još jednom u borbu, kako osloboditi slobodan narod, kako nekoga naučiti da voli svoje, kako ljudima pokazati što je sloboda i kolika se cijena za nju platila“. Razmišljam tako i ne vidim izlaza. Zar sve to što sam nabrojao netko ne zna sam po sebi, zar mu to netko treba reći, pa zar to nije u svačijem srcu. Onda se trgnem iz razmišljanja, protresem glavom, i sam sebi kažem „Idemo dalje, nova bitka, novo oružje, novi neprijatelj. Idemo dalje, naprijed, cilj je velik ogroman ali ipak dostižan. Cilj je Hrvatska, slobodna, neovisna, sveta, onakva kakva je oduvijek trebala biti. Idemo dalje, još u meni živo srce bije, još ima krvi za proliti, još mjesta na tijelu za raniti. Nema stajanja, nema odustajanja, cilj je Hrvatska“.
Sjetimo se, za trenutak , svih onih koji su kroz povijest imali isti cilj, sjetimo se svih hrvatskih sinova i velikana koji su vodili ovakve i slične borbe. Sjetimo se i 91 kada je hrvatski narod složno rekao da želi slobodnu Hrvatsku, sjetimo se topline u srcu koja nas je grijala tih dana. Možda su to bili teški, ratni dani,kada se ginulo, ali se ginulo s osmjehom, s Hrvatskom na usnama i u srcu, ginulo se sa vjerom u dosanjani san o slobodi. Bilo je to još jedno povijesno razdoblje kada je Hrvat disao za Hrvata, kada nas nisu dijelile sitne razmjerice i razne druge gluposti od nebitnog značaja. Bili su to dani ponosa i slave, kad se za Hrvatsku moglo sve, kada ništa nije bilo teško, ništa preskupo, kad se i život davao bez pitanja i razmišljanja.
Sad se pitam, što se to promijenilo, gdje je sve to nestalo, gdje su hrabri ratnici, gdje su ponosni domoljubi? Zašto se hrabri borci kriju po podrumima i po mračnim rupama, zašto se boje pokazati što su i tko su, zašto šute. Nisu nas pobijedili u ratu, nismo se osramotili i obeščastili, znam da se nismo niti uplašili, zašto nas onda nema, zašto šutimo. Jeli nam dosadio teret, jesmo li se umorili, jesmo li previše patili ili su nam rane preduboke da dalje ne možemo. Neka mi netko kaže što je razlog, što je to natjeralo ratnike pobjednike na predaju.
Dozvolili smo da nam izdajice i druga razna bagra sudi i piše povijest, da nam govore gdje smo svoju krv lili i komade tijela ostavljali, da nam sude zato što volimo svoje i ne damo da nam krvnici ubijaju majke, siluju sestre, razgone i kolju djecu. Sude nam jer smo Hrvati željni slobode, jer volimo svoju crkvu, poštujemo moral i Boga. Sude nam jer šutimo, jer je u nama nestalo prkosa i ponosa, jer nam neki kažu da ne vrijedi ništa reći, da se ništa ne može promijeniti, a mi to uzmemo zdravo za gotovo. Zato nam lopovi vladaju, zato izdajnici kroje politiku i povijest, zato Hrvatska još nije slobodna.
Jedna pjesma kaže „Ustanimo braćo, sad se povijest piše, bojovnici naprijed, još nam krvnik diše“, što je čista istina. Kako ispada, Domovinski rat je samo jedna epizoda u sapunici pod imenom „Slobodna Hrvatska“, samo jedna bitka u ratu, koju jesmo dobili, ali rat još traje i nema odmora, nema spavanja i zatvaranja u mračne sobice sa svojim mislima i svojim problemima. Nema šutnje i neodlučnosti, ne smijemo dozvoliti da nam drugi kroje kapu i sudbinu. Zaboravimo umor i rane, prestanimo se svađati i sažalijevati sami nad sobom jer za to nemamo niti vremena niti si taj luksuz možemo priuštiti. Svaki dan, pa i svaki tren odgađanja našeg buđenja nas udaljava od cilja, a cilj je još uvijek isti, još uvijek velik. Cilj je Hrvatska!
StršUHD91.com
| < « | » > |
|---|