Domovinski rat je bio sudbonosno vrijeme, vrijeme u kojem smo bili povlašteni i dobili priliku da se borimo za svoju zemlju, narod, vjeru, vrijeme kada smo dobili priliku pokazati kolika je naša želja za slobodom i neovisnošću. I pokazali smo! Pokazali smo svima, i onima koji su nas napali i onima koji su nas mrzili i onima koji nisu vjerovali u nas, pokazali smo svima kolika je snaga kada stane Hrvat do Hrvata. Pokazali smo kako se mesom zaustavljaju tenkovi, kako se rukama hvataju granate, kako se umire s vjerom u zajednički cilj, pokazali smo koliko smo ljuti kada se diraju naše svetinje.
Kada se sada sjetim svega toga ,pored svih gubitaka, pored svih rana i užasa koje rat sam po sebi nosi, srce mi iskače iz grudi od ponosa, suze radosnice zbog njega i sjećanja na dane sloge krenu niz obraze. Na svu sreću rat je u borbenom smislu završio, i počeli smo se vraćati, koliko je to bilo moguće, normalnom životu. Ne znam gdje i u kojem trenutku tog našeg puta ka normali smo izgubili sve ono za što smo se borili, gdje su nestali ponos i slava, gdje su i koji kutak svog mozga smo smjestili mrtve prijatelje, pa ih se ne sjećamo. Ne sjećamo se njihovih zadnjih želja, koje su nam izricali svojim posljednjim dahom. Koliko puta smo čuli kako prijatelj na samrti kaže: „Ne dajte im Hrvatsku“ ili „Pripazi na moju djecu i reci im da ih volim.“. Koliko puta su od nas tražili da ih NIKAD NE ZABORAVIMO.
Svakom od njih netko je na samrti dao obećanje da će ispuniti njegovu posljednju želju, da će prije umrijeti nego obećanje prekršiti ili zaboraviti. Jeli svatko svoje obećanje ispunio i koliko je za to žrtve podnio. Jesmo li se svi i živi i mrtvi zaklinjali da nas neće vratiti u Jugoslaviju, da nam više nikada tuđin neće suditi u našem dvorištu. Jesmo li. Ili se te zakletve i ta obećanja ne broje, možda ih nismo dužni ispuniti, jer su dana u ratu i pod stresom, jer su dana umirućem prijatelju samo da mu se olakša patnja. Razmislite o svemu i učinite onako kako vam srce kaže.
Ja svoja nisam ispunio, ali od njih nisam odustao. Ja svoje zakletve nisam održao, ali se za njih još borim. Da je teško, jeste, ali bi mi bilo teže svakoj jutro gledati se u ogledalo i znati da sam slagao sebi. Lako je slagati drugoga, ali ako u čovjeku ima i malo dostojanstva, kako će slagati sebe. Ja to ne mogu, ja to neću, možda izgorim, možda poludim, možda se ubijem, ali ne mogu protiv sebe ne mogu protiv srca svog i zbog toga ponosno pjevam stihove Lijepe naše domovine: „Dok mu njive sunce grije, Dok mu hrašće bura vije, Dok mu mrtve grobak krije, Dok mu živo srce bije!
Strš UHD91.com
| < « | » > |
|---|