Prošlo je mnogo godina od rata, ritam života je sve brži i brži, brige veće, ljudi čudniji i sve se brže zaboravlja. Koliko se puta u biti sjetimo što je bilo i što se dogodilo, koliko puta se pomolimo za one pale, a koliko puta za one koji su preživjeli. Koliko puta se u životu, bez da smo na obljetnicama, bez da smo naletjeli na temu, zaista sjetimo kakvi su to ljudi dali svoje živote za slobodu u kojoj danas uživamo. Zapitamo li se kada kavi su to momci bili.
Ako bi sada pojedinačno nabrajali imena i prezimena trajalo bi u nedogled i ne bi nam puno značilo jer i one koje poznajemo pamtimo po nadimcima i imenima kojima smo ih u ratu zvali i na koja su nam se odazivali. Ja ih sve tako čuvam u duši i volim o njima razmišljati na način što su bili i što su u životu napravili. Tako mi je i lakše i ljepše jer osim što su herojski položili život za domovinu bilo je tu ljudi svakakvog profila i svakakvih zanimanja, ali u konačnici kada ih se sjetimo shvatimo da su svi bili veliki ljudi, svaki na svoj način i da je bez njih ovaj svijet manje lijepo mjesto.
Tako sam jednom razgovora s jednim poznanikom o jednoj herojskoj akciji u kojoj su za povratak na rodnu grudu dali živote mnogi hrabri ljudi. Slušajući ga kako priča, opisuje detalje o akciji, moment kada je za istu donesena odluka, kako se krenulo, kako je teklo, promatrao sam ga i gledao kako se sav unio u tu priču da uopće ne razmišlja nego sve vadi iz duše i tako iznosi van. Sve je to bilo normalno za nekoga tko je proživio teškoće rata, do jednog momenta kada mu se onako spontano iz srca otela rečenica: „Kakvi su to momci bili“. Izrekavši je samo je nastavio sa opisivanjem akcije. Rastali smo se i ja sam otišao svojim putem, ali nikako mi iz glave nije mogla izaći ta rečenica: „Kakvi su to momci bili“. Koliko god se trudio razmišljati o nečemu drugom, te riječi su mi odjekivala u glavi kao kovački čekić koji udara o nakovanj.
Ne znam zašto ali i danas razmišljam o tim riječima, jer kroz tu rečenicu on je izrekao sve ono što misli o njima, način na koji je rečena pokazuje koliko je njegovo poštovanje, prema njihovom životu, prema njihovom djelu, pokazuje kolika je njegova žal zbog njihove smrti, koliko su duboke rane i praznine koje su njihovim odlaskom nastale. Kroz običnu rečenicu on je pokazao sve ono o čemu se može napisati čitava biografija.
Danas kada je od tog momenta prošlo dosta vremena još mi u glavi odzvoni uzdah i riječi: „Kakvi su to momci bili“ i kad god se to desi ja se sjetim svojih prijatelja i svih onih koji su svoje živote položili na oltar domovine. Tada mi se srce stegne jer i meni nedostaju, jer i ja bih volio još neko vrijeme provesti s njima, ali protiv božje volje se ne može, pa se za njih pomolim jer im samo tako sada mogu pomoći.
Na žalost u današnje vrijeme rijetki se sjete kakvi su to momci davali živote, stajali pred ubojicama i koljačima, skoro goloruki braneći svoje svetinje. Najgore je što ih zaboravljaju oni koji to nikako ne bi smjeli, oni koji su s njima dijelili ratne dane, prošli iste terene, izbjegavali iste granate ili se mrznuli u istom rovu. Nerijetko se desi da takvi ljudi zaboravljaju svoje prijatelje, zaboravljaju njihovu žrtvu i razlog zbog kojeg je prinesena, samo da bi sebi učinio život lakšim.
Ne razmišljam o njima, o njihovim razlozima i njihovim željama. Ja život ne gledam kroz to da mi bude lakši jer sam zaboravio, jer sam obezvrijedio svoje mrtve prijatelje, ja želim da mi život bude teži, da ga proživim pravedno u spomen na njih, ja želim život u kojem ću zavrijediti njihovu žrtvu, jer samo tada ona neće biti uzaludna, samo tada će njihove duše naći mira, samo tada će Hrvatska biti ono za što su dani toliki životi.
Ne želim zaboraviti, ne želim dozvoliti da itko zaboravi kakvi su to momci bili.
Strš UHD91.com
| < « | » > |
|---|