Zemlja je i mati i dijete
Svima nam je poznata pjesma Marka Perkovića Thompsona koja sadrži ovaj stih. Uvijek mi nanovo dotakne srce i potakne tugu ali i radost oko činjenice kako napokon imamo državu. Dvije suprotstavljene emocije ali…kao da ima svijetlosti na kraju tunela… Koliko je god stara njena težnja za samostalnošću toliko je stara i težnja njenih brojnih neprijatelja da ju pokore i zatru njen svaki trag. I kao da to nije dosta, nakon što se napokon osamostalila ti isti ljudi ojačani snagama iz naših vlastitih redova ne prestaju sa bacanjem ljage na svaki dio njenog postojanja i opstanka. Kao da se ne možemo otresti tog „genetskog koda“ koji je vjerojatno posljedica stoljetnog „robovanja“raznim drugim vladarima pa je kao normalno pljuvati državu i potkradati ju. Iz tih i mnogih drugih činjenica koje nas okružuju možemo zaključiti dvije stvari, obje točne ali je na nama da odlučimo kako ćemo.
Jedna poruka je da smo opet dozvolili da nam se povijesne greške ponove zbog šutnje i ne odgoja mladih generacija te zbog iste možemo i moramo biti ljuti i bjesni. Druga je poruka da ipak, nakon stoljeća sna, ipak imamo državu koja je jedva punoljetna i koja posrće kao dijete koje upravo u tim godinama treba oslonac koji će ju usmjeriti i uzdignuti.
Ne zavaravajmo se, imajmo na umu da smo to Mi. Obranili smo (STE) ju jednom, sada je vrijeme za drugačiju obranu, ništa manje važnu i ključnu. Obranu dostojanstva i časti ali i opstanka koja nema cijenu, kao ni život. Ne oslanjajmo se na Vlast već na sebe i Nju, našu majku/dijete domovinu. Pitate se kako, čime? Najprije istinom . Nećemo moći dalje bez nje. Kako? Živom riječju, zajedničkom riječju i djelom. Bila sam na prosvjedu za gospodina Sačića. Hodala sam sa tim ponosnim vitezovima malena kao miš. Nemojte mi reći da se ne može. Molila sam na koljenima pred Katedralom s njima. Nemojte mi reći da se ne može.( Mora se jer koja nam je alternativa budućnosti.) Koliko Vas je napokon bilo nakon toliko vremena zajedno? Divota. Proplakala sam cijeli put.
Odjekuju mi i riječi grofa Nikolaia Tolstoja koje sam pročitala u novoj knjizi britanke francuskog porijekla koja je, pazite ironije, prva svijetu progovorila o našoj tragediji na Bleiburgu. Riječi Tolstoja glase:
„Ako nitko ne ustane i ne bori se za istinu, koju treba istražiti i priznati- ako to dakle, nitko ne učini- ti će se strašni događaji ponoviti“. Kao proročanstvo zar ne?
Zaista smatram da nam je domovina Majka koja nam daje okvire našeg postojanja, toplinu zajedništva koje nas povezuje po cijelom svijetu, daje nam porijeklo i ime, daje nam Nas.
Zahvaljujmo joj bez prestanka, volimo ju uzdignute glave kao što samo mi znamo i kao što to čine svi narodi svijeta za sebe. Trebamo čuvati njen ponos i njenu sigurnost jer je ona i naše dijete…stvorili smo ju krvlju i znojem...stvorili smo ju žrtvama...stvorili smo ju ljubavlju. Na nama je da ju i očuvamo. Najprije istinom. To nam je dužnost. Vjerujte, ovo nije kritika ovo je glas jedne djevojke koja čuje sve Vas, posebno moje vitezove, branitelje.
Zaista, prijatelji moji, došla su teška vremena. Gladni smo, nezaposleni smo, zaboravljeni smo, razočarani smo, prevareni smo, osramoćeni smo ali se ne predajemo, uviđate li to?Želim Vam naglasiti i pokloniti Vam se jer se niste predali. Vrijednosti iz 90.tih godina opet se bude. To se zove snaga i to je prava pobjeda. Kako to vidim? Ponovno je snaga našeg naroda na djelu, samo ju zataškavaju i ne daju joj van. Osnivaju se razni portali hrvatske misli, razmjenjuju se tekstovi, branitelji se okupljaju na ciljevima većim od svih nas. Pišu se naše povijesne činjenice, stvaraju se arhivi. Usred najvećih poteškoća i protivština ne gubite svoj nutarnji mir koji je bio narušavan, naravno kako i ne bi ali je ostao uravnotežen. Znajmo da to obeshrabruje protivnike i daje duši snagu. Daje majci domovini snagu i ne smijemo se umoriti. Odmoriti da ali odustati ne. Zbog Nje, zbog nas, zbog njih, bila to naša djeca ili ne.
Jedino zajedno i sa istinom možemo u budućnost. Osiguravajmo i dalje i jedno i drugo kako najbolje možemo.
Silvija Lažeta