Pismo vitezovima
Ima jedna djevojka crvenkaste kose, pjegavih obraza, vesele naravi i kamenih gena. Po malo je naivna ali vrijedno je učila kroz svakodnevnicu. Cijelog je života imala neki poseban osjećaj za zemlju u kojoj živi i nikako nije bila shvaćena od okoline zbog te svoje osobine. Često, ni sama nije shvaćala zašto ju boli svaka nepravda koja se događa njenoj domovini i njenim ljudima. Otac ju je odgojio u tom duhu ali sve ono što je sama po sebi osjećala prelazilo je sve njoj znane granice.Devedesetih je bjesnio rat. Ginuli su joj znani i neznani junaci. Nije joj bilo jasno zašto svijet ne čuje, zašto ništa ne učini. Kako mogu dozvoliti tolike žrtve, mladih i nevinih dječaka i djevojčica, žena i muškaraca koji tako odvažno brane svoju ranjenu domovinu, svoju drugu majku. Zašto uz sve to, još dobivaju i kritike jer brane svoju slobodu. Podsvijest je brujala pitanjima i tjeskobom, nemirom i tugom zbog nemoći.
Da joj je bilo biti s njima.
No imala je dvanaest godina. Te ljude koji su je čuvali dok je ona spavala nikako nije mogla zaboraviti. To su bili njeni vitezovi iz bajke. Samo je ovo bila stvarnost u kojoj su mnogi dali svoj život kroz najokrutnije sudbine.
Mnogi su ostali živi. Vratili su se svojim domovima i svojim obiteljima.
Taj dan. Ta slika. Ponos i slava. Da joj ih je bilo samo dodirnuti, pokloniti im se te im stisnuti ruku i zahvaliti.
Da joj je bilo biti s njima.
Pod kraj devedesetih upisala je Pravni fakultet, ništa drugo nije htjela. Na tom putu ostavila je puno vremena i zdravlja. Nešto je njena osobna krivnja a nešto opet samo život. Njeni vitezovi marginalizirani su i obezvrijeđeni. Uhapšeni su. Oduzeta su im prava, narušili su im dostojanstvo ali i zajedništvo zbog pojedinaca i zbog politike zavadi pa vladaj. Kakvi su to ljudi na čelu države, na čelu one iste domovine za koju su ginuli. Tko nam je to predsjednik? Izdaja sada dolazi iz vlastitih redova. Gora situacija nego devedesetih. Tragedija. Mnogi su digli ruku na sebe. „Ne!!!!!!!! Ne činite to!!!!!!! Do vraga, pa to je još jedna njihova pobjeda!!!!“ Srce joj se paralo i duša joj je vrištala. Često je plakala.
Da joj je bilo biti uz njih.
Sada se ona bori sa još dva ispita ali njena osobina iz mladosti ostala je sastavni dio nje u tolikoj mjeri da ne uspijeva ništa drugo raditi tako zdušno i sa toliko energije kao što to čini kada progovara o problemima u domovini, o problemima njenih vitezova. Našla je djelomičan put do njih i sa ponosom ističe kako su Oni opstali, ponovno su pobijedili. Ostali su uspravni i čvrsti kao stijena unatoč svim neverama. Sačuvali su uspomenu na ponosne dane, sačuvali su svoje dostojanstvo i dostojanstvo domovine. Sačuvali su sebe i domovinu. Prenijeli su riječ. Napisali povijest. Nastavili su tradiciju, kroz povijest, hrabrog hrvatskog ratnika. Nisu odustajali. Ponovno su ratovali i znate što? Podnijeli su sav teret i potvrdili status vitezova iz bajke.
Djeluju i sada… a djevojka je među njima.
Povezuju se međusobno jer znaju kako jedino tako opet mogu biti pobjednici u svemu što rade. Jedino tako mogu ostati i opstati i omogućiti time to isto i cijelom hrvatskim narodu. Znali su da im je to nov zadatak. Nova potreba za obranom majke domovine.
Djevojka im sada želi poručiti kako je uz njih i kako često moli za njih. Želi im reći kako čita njihove ratne putove i dijeli s njima tugu i radost te zato smatra kako je bilo pristojno i potrebno predstaviti se i sama reći ponešto o sebi.
Želi im reći da je ponosna na njih i da joj je neizmjerno drago što je među njima. Po malo je nesigurna i sramežljiva pred njima, pred vama (ipak ste vi njeni vitezovi) pa je odabrala ovaj način predstavljanja. Nada se da joj nećete zamjeriti.
Također poručuje kako opet osjeća opasnost za domovinu. Potreba za spašavanjem nacionalnih interesa, tradicije i naroda, ponovno je u zraku te se nada ovaj puta biti rame uz rame svojim vitezovima. Uloga je drugačija ali potreba ista.
Znajte da je tu.
Silvija Lažeta