1. Poštovani gospodine biskupe Bogoviću, Vaša ljubav i briga za hrvatski narod i državu prava su okrjepa te  izvor inspiracije i snage. Vaša riječ i djelo u borbi za istinske vrijednosti predstavlja snažno oružje u vremenima koja nisu nimalo laka za domoljube. Osjetite li ponekad usamljenost na tome putu, mislite li da je potrebno više javnih očitovanja (ne deklarativnih), kako se oni kojima je potrebna utjeha i podrška, ne bi osjećali samima, ostavljenima?

- Hvala na priznanju. Drago mi je da netko tako gleda na moj rad i na moju prisutnost u medijima. Ja tu i tamo dobijem i neko priznanje na javnoj sceni, ali mislim da ima mnogo onih koji to rade još bolje, ali niti očekuju niti dobivaju takva priznanja. Znam da ih je mnogo, pa zato se i ne osjećam sam. Dakako, treba netko, tko ima za to priliku i bolje je upućen, reći tu poruku jasno i glasno. Ja imam možda više priliku nego drugi.

2.  Svjedočimo stalnim napadima na temeljne i istinske vrijednosti našeg naroda te pokušajima grubog iskrivljavanja povijesne istine. Umjesto odgovarajućih  odgovora na te pojave prevladava bolna šutnja, neaktivnost, razočarenje, podijeljenost i apatija. Kako se, na primjer, mladi čovjek može oduprijeti tom neskladu te ostvariti svoj poziv da utječe, pomogne, promjeni?

- Lakše će to učiniti mlad nego star. Mladi čovjek još nije toliko obuzet pitanjima kako napraviti kuću, kako školovati djecu, kako uzdržavati obitelj, i sl. Njega još nose nenasukani i neiznevjereni ideali. Mladi čovjek još jasnije može vidjeti kuda društvo ide i što mu treba. Crkvenim rječnikom govoreći, on ima u sebi  više proročkoga a stariji više činovničkoga duha. Pokojni Josip Turčinović znao je reći da mladeži i umjetnici najprije osjete koji se putovi otvaraju prema budućnosti.  Zato bi bilo za nas veoma opasno ako bi nam mladež klonula i postala besciljna, apatična neinventivna.

3.  Poznati su nam stihovi: „Tko na tvrdoj stini svoju povist piše tom ne može nitko prošlost da izbriše“. Crkva hrvatskih mučenika na Udbini je upravo jedna takva „stina", oltar što se uzdiže i između ostalog svjedoči povijesti Krbavske bitke u kojoj je 1493. u samo jednom danu izginulo deset tisuća branitelja, među njima i „cvijet hrvatskoga plemstva“. S tim hvale vrijednim projektom započeli ste gotovo proročki još 2003. godine a 10.9. 2011. crkva je posvećena te je upriličeno veliko i dostojanstveno trodnevno slavlje. Je li projekt gotov u cijelosti?

Uvijek su ljudi tražili čvrsto tlo pod nogama. I narodi žele „na tvrdoj stini“ pisati svoju povijest. Krist je onaj kamen temeljac na kojemu svaka životna građevina stoji čvrsto; on je ona stijena koja odolijeva svim olujama i svakom nevremenu. Graditi izvan Krista znači graditi na pijesku. Graditi na Kristu, znači graditi na čvrstoj stijeni – istini. Izvan Krista ljuljaju se sve vrijednosti: danas se proklamiraju kao najveće jedne, a sutra će druge.

Željeli bismo da se i Hrvatska Država izgrađuje na čvrstom. Kako je žalosno kada vidimo visoke dužnosnike na proslavi u jednoj šumi kraj Siska u kojoj nije bilo ništa od onoga što se spominje, niti nešto vrijedno slavljenja. A poznato je da su na taj isti dan (22. lipnja), samo mnogo prije (1593.), Hrvati izvojevali takvu pobjedu nad neprijateljem cijele Europe da su ih posvuda slavili. I doista, nakon te pobjede nisu Osmanlije osvojile gotovo ni stopu kršćanske zemlje. Toga događaja nisu se sjetili slavljenici u spomenutoj šumi. To bi nam, bez sumnje, danas više koristilo pred Europom nego ta šumska proslava.

Ako ne valja graditi na pijesku, još više se treba čuvati građenja na zločinu.

No vidimo također danas oko čega se naši državnici okupljaju u Srbu, na mjestu od kojega je počeo zločin prema Hrvatima cijele Lapačke doline; želi se izgraditi društvo na lažnoj konstrukciji. Zar ne bi bilo bolje da nas ondje povežu stradale žrtve s jedne i druge strane, a ne dan kada su proradile puške protiv Hrvata?

Takva gradnja nema stalnosti ni stabilnosti kao kad se temelji građevine stavljaju na pijesak koji voda odnosi, ili eksploziv koji stalno prijeti. To je zapravo guranje države prema bezdanu. A ona je sagrađena na jednodušnom htijenju naroda, na brojnim žrtvama njezinih branitelja. Postavljati neke druge temelje (antifašizam), zapravo je rad protiv države.

No ostaje činjenica da smo u ovom svijetu i da nas on zapljuskuje svojim duhom i svojim valovima. U ovom svijetu bit će uvijek vremena kada će se osuđivati nevine a hvaliti zločince, kada će se osuđivati branitelja a podržavati krivca za tisuće nevinih života; živimo u svijetu koji uživa u iznošenju ljudskih slabosti a zaboravlja na žrtve i patnje koje time prouzrokuje, u svijetu koji mirno gleda pribijanje na križ pravednika zbog neke svoje pravde.

Gradeći Crkvu hrvatskih mučenika želimo reći svima da nema veće ljubavi nego kada je netko spreman i život svoj žrtvovati za dobro drugih. Nije to neko novo iznašašće. To je Krist rekao i pokazao kako se to čini.

Srce cijeloga projekta je sama crkva (bogoslužni prostor). Taj prostor je još prošle godine građevinski bio dovršen, ali je trebalo još dosta toga doraditi. Najprije uočeno da je slaba akustika, što je uspješno riješeno. Preko natječaja dobili smo dosta kvalitetnih rješenja a pri odabiru mnogo su nam pomogli liturgičari dr. Ivan Šaško i dr. Ante Crnčević te povjesničar umjetnosti Rade Bužančić. U sredini, ispod kupole je kopija Višeslavove krstionice (dar HAZU). Glavni oltar, podnožje svetohraništa, ambon i škropilnice je prema nacrtu Šaško-Bužančić izradio Stipe Vrandečić iz Pučišća (Brač).

Prostor ispod crkve ili kripta također je građevinski uređen. Tu će biti svojevrsna  «učionica hrvatske povijesti», gdje će naći mjesta poznati hrvatski velikani kao i oni koji su stradavali po raznim stratištima i križnim putovima. Da bi ona odigrala ulogu takve učionice, trebat će još mnogo učiniti. Kombinacijom stalnog i pomičnog postava moći će se zorno prikazati pojedini dijelovi našega povijesnog (križnoga) puta.

Pastoralni centar se nalazi ispod trga pred crkvom. Osim prostorija za župni stan i župni ured tu je dvorana za vjeronauk i druga za hodočasnike.

Uz Centar se nalazi dnevna kapela, za molitvu i službu Božju u manjim skupinama.

Muzej se nalazi ispod trga  pred kriptom. U njemu se nalaze za sada samo rukotvorine Stipe Brezića, kanadskog Hrvata iz Podlapače. Tu je sada izložen, slikom i riječju, put  od ideje do ostvarenja Crkve hrvatskih mučenika. Priredio je to Gradski muzej u Senju pod vodstvom Blaženke Ljubović.

Knjižnica hrvatskih mučenika je također samo građevinski uređena. Imamo već dosta skupljenih knjiga za tu knjižnicu, a vjerujemo da će biti još darovatelja. U sastav te knjižnice već su uključene knjige pokojne Kaje Pereković.

Križni put s Krbavskog polja do memorijalnog parka. Do sada je napravljena samo trasa s drvenim postajnim križevima. U planu raspisivanje natječaja za trajnije i kvalitetnije rješenje.

4.  Poseban dojam ostavlja Zid sjećanja i kip pape Ivana Pavla II. Koju poruku nose ta dva dijela ovog velebnog zdanja?

Krbavsko polje je najveće hrvatsko groblje. Ondje je palo oko 10000 branitelja u nekoliko sati i mnoga su tjelesa dugo stajala nepokopana. Zato sam na dan hrvatskog mučenika Marka križevčanina prije blagoslova Memorijalnog parka i zida sjećanja najprije blagoslovio to groblje (Krbavsko polje). Možda je ono tada prvi put blagoslovljeno?

Nakon oslobođenja od Turaka ponad Krbavskog polja sagrađena je crkve sv. Nikole. Pokojni župljani pokapani su u crkvi i na groblju kraj nje. Ta je crkva srušena u drugom svjetskom ratu i poraću a na njezinom mjestu sagrađen je bio ugostiteljski objekt. Prilikom gradnje tog objekta kosti pokojnika iz crkve i iz groblja završili su u nasipu. Kada smo na tom mjestu vršili pripremne radove za CHM naišli smo na njih, skupili i pohranili u grobnicu nad kojom će ubuduće biti oltar na otvorenom. Uz ostatke crkve sv. Nikole uređujemo  Memorijalni park s Vukovarskim križem Šime Vidulina, simbolom stradanja u Domovinskom ratu. Uz njega ide ogradni zid na koji ćemo staviti spomen kamenje sa raznih hrvatskih stratišta u domovini i inozemstvu. Neće to biti zid plača nego zid ponosa i zahvalnosti onima koji su umirali da bismo mi živjeli.

Danas želimo gledati cijelu hrvatsku povijest kao jedno polje. Na njemu pronalazimo dosta onih kojima je bilo uskraćeno pravo na grob a njihove su kosti završile po raznim jamama. I te suhe kosti naših predaka željeli smo blagosloviti, ma gdje one bile. Apeliramo na cjelokupnu društvenu javnost da te kosti neznanih stradalnika, gdje god se one pojave, nađu svoj smiraj te kršćanski i ljudski pokop podno ove CHM, na Krbavskom polju u jednom svehrvatskom grobu.

Pred crkvom je kip Ivana Pavla II. Kip predstavlja Papu kako prelazi preko praga (tisućljeća) s uzdignutim križem kao znakom nade za bolju budućnost. Neće nas spasiti od prijetećih opasnosti ni silno naoružanje, pa čak ni znanost, umjetnost i šport. Nije u tome ono najvrjednije što čovjek može učiniti za svoje dobro i dobro svoje braće, pa i čitavoga svijeta. Najvrjednije je znanje umjeti živjeti i umrijeti za druge. Na toj crti događa se pravi rast pojedinca i zajednice. Najveće ostvarenje ljudskoga bića zbilo se na Kalvariji kada je jedan ljudski život na križu položen za spasenje drugih. Nije, dakako, u predmetu križa vrijednost. Njemu je vrijednost dao Onaj koji je i žrtvu križa prihvatio iz ljubavi prema čovjeku – da ga spasi. Tu spremnost Bog nagrađuje duhovnim mirom i zadovoljstvom na zemlji i na kraju uskrsnućem.

Križ koji Papa drži u rukama napravljen je prema Zlatnom križu krbavskih biskupa s početka 13. stoljeća, a pastirski štap je od istih biskupa iz 15. stoljeća. Ivan Pavao II. došao je na naše križne putove, razumio nas je i pomogao nam je nositi teret naših križeva. Doživjeli smo ga kao dobrog pastira  koji nas okuplja i brani. Zato smo mu u ruke stavili pastirski štap s ovih naših prostora.

Kip je djelo akad. kipara Slavena Miličevića. Izrađen je u bronci. Visok je 250 cm a težak oko 600 kg. Postavljen je na kamenom postolju viskom 40 cm.

5. Pripremljen je i poseban Kalendar za 2012. godinu s temom „Pape i Hrvati“? Sigurno će radovati vjernike. Ima li posebnosti u njegovoj pripremi, grafičkomu izgledu, sadržaju?

Nedavno nas je posjetio papa benedikt XVI. Djelovao je taj posjet na naš narod kao posebni blagoslov s neba. No ubrzo nakon toga dogodio se slučaj „Dajla“. Da je taj slučaj režirao najgori neprijatelj Hrvatske, ne bi ga bolje izrežirao. Iskrenu vjernici i Hrvati su se pobojali da će tim slučajem biti izbrisan onaj tako lijepi dojam koji je u Hrvatskoj ostavio Papin posjet. Taj strah je shvatljiv, ali nije u toj mjeri opravdan. S jedne strane duboki dojmovi se ne brišu tako lako, a s druge strane ne može jedan ovako neznatni događaj obezvrijediti ono plodno zajedništvo Svete Stolice i Hrvata kroz povijest. Zato smo za iduću godinu za temu kalendara „Hrvatski mučenici“ izabrali: Pape u povijesnom hodu hrvatskog naroda. Svaki katolički narod  oslanjao se u svojoj povijesti na pomoć iz Rima i dobivao podršku od papa. Hrvatski narod tu je pomoć i podršku imao i osjetio u svim presudnim časovima svoje povijesti. U kalendaru je izdvojeno 12 takvih slučajeva vezanih uz 12 papa. To su:

1. Ivan IV. (640. – 642.) uspostavlja prve kontakte s Hrvatima

2. Agaton (678. – 681.) sklapa savez s Hrvatima

3. Ivan VIII. (872. – 882.) priznaje 879. Branimirovu Hrvatsku

4. Ivan X. (914. – 928.) dopušta uporabu glagoljice

5. Grgur VII. (1073. – 1085.) šalje krunu kralju Zvonimiru

6. Aleksandar III. (1159. – 1181.)  prvi papa na hrvatskom tlu

7. Inocent IV. (1043. – 1054.) uvodi biskupa u krug glagoljaša

8. Pijo II. (1458. – 1464.) zaštitnik u obrani od turskih napada

9. Siksto V. (1580. – 1590.) hrvatski misli i radi

10. Pijo IX. (1846. – 1878.) uspostavlja Zagrebačku nadbiskupiju i metropoliju

11. Ivan Pavao II. (1978. – 2005.) najveći prijatelj Hrvata

12. Benedikt XVI (2005. -) – još smo pod dojmom njegova posjeta

Na kalendaru su slike svih spomenutih papa. U tekst kalendara uneseni su i veliki hrvatski stradalnici za vjeru i dom. Preporučujemo svakoj hrvatskoj i katoličkoj obitelji da stavi u svoju kuću taj kalendar i da svaki mjesec pročita nešto o tim bogatim vezama našeg naroda s papama. Bilo bi dobro da se za to ljudi obrate svojim župnicima ili katoličkim knjižarama. Može i izravno na Biskupski ordinarijat u Gospiću, Senjskih žrtava 36

6. Vaša knjiga „Žao mi je naroda“ vjeran je prikaz stanja u kojem se Hrvatska nalazi već desetljećima. U knjizi spominjete i kolonijalnu svijest koja proizlazi iz činjenice nepovjerenja u sebe, kao narod. Dosegli smo zabrinjavajuće razmjere tog podaničkog mentaliteta pri čemu se čini kao da se čast i dostojanstvo pobjedničkog naroda žrtvuje za osobne probitke pojedinaca iz političkih elita. Što biste rekli bilo kome na bilo kojoj vladajućoj poziciji danas ali i sutra u Hrvatskoj?

Ono što u mojoj knjizi udara u oči jest neobičan naslov knjige. Neki su mi govorili da budem pozitivniji u naslovnom izričaju. Danas mi se čini da je naslov gotovo proročki izabran. Danas je, naime, narod postao svjestan da je on više prikrpa nekih politika, a manje su politike u službi naroda.

U knjizi su moji razgovori s raznim medijima prvih deset godina moga biskupovanja i postojanja Gospićko-senjske biskupije.

Postao sam gospićko-senjski biskup prije deset godina kada je vlast preuzela jedna ekipa koja je imala drukčiji pojam hrvatske države od onoga koji je ostvaren devedesetih godina pod vodstvom dr. Franje Tuđmana i pokreta za Hrvatsku ili HDZ. Moja je prosudba da je devedesetih došla do izražaja stvarna volja naroda. Glavnu pak riječ 2000. preuzimaju većinom reformirani komunisti koji su HDZ (pokret za samostalnu Hrvatsku) nazvali  „strankom opasnih namjera“. Nastupa vrijeme okupljanja i sinhroniziranog djelovanja protivnika projekta hrvatske države kakvu je zamislio Tuđman i započinje proces detuđmanizacije. Zagovornici tog procesa, pogotovo oni izvana, bili su svjesni da će on još bolje napredovati ako se u nj aktivno uključi i HDZ. Za tu ulogu prilagođivanja stranke i Hrvatske za potrebe protivnika Tuđmanove Hrvatske našlo se ljudi u vrhu HDZ-a i zato su kreatori „Zapadnog Balkana“ tu stranku „propustili“ da dođe na vlast. Te transformacije nisu se događale uz objektivno obavještavanje naroda, niti u želji da dođe do izražaja iskonska njegova volja. Moje je mišljenje da 2000. počinje sustavno „oslobađanje“ od programa na kojem je nastala država i od ljudi koji su je stvarali, odnosno da počinje stvaranje države ne po mjeri naroda, onih koji su tu državu sanjali, za nju se molili i borili, nego po mjeri onih koji takvu državu nisu željeli, nije im bilo stalo do nje, nisu je podržali, sve do onih koji su se protiv nje borili. Takvi su imali snažnu podršku izvana preko kapitala, medija i političkih programa. U toj sprezi došlo je do formulacije o zločinačkom pothvatu na tlu Hrvatske i Bosne i Hercegovine, a u nj su smjestili one koji su bili glavni protagonisti tvorci onakve Hrvatske države kakva je bila ostvarena. Pred našim očima stvara se država ne po mjeri i želji naroda koji se za nju borio, nego po mjeri i želji onih koji su bili protiv nje. Nije to, dakako, samo zbog komunističkog naslijeđa. Ima to, kako rekoste, posljedica kolonijalne svijesti i podaničkog mentaliteta pa moramo pitati gospodare izvana što nam je ovdje činit. To nam je ušlo tako pod kožu da nismo u punom smislu svjesni da imamo svoju državu. Ne znamo se koristiti količinom slobode koju smo stekli pa tražimo kome bismo je predali. Taj mentalitet počeo je jačati nakon 2000. godine.

Bio sam od početka protiv takvog obrata u shvaćanju nastanka hrvatske države. Reagirao sam uvijek kada mi je dana prilika, što se može pratiti u mojoj knjizi. Možda će netko reći da to nije moja briga kao biskupa. Budući da sam ja unutar HBK jedini biskup povjesničar, smatrao sam svojom posebnom obvezom pratiti i politički razvoj hrvatske države, ali ne kao jedan od političara nego kao povjesničar i teolog.

7. Kako biste kao povjesničar ocijenili status Domovinskoga rata u školskim udžbenicima? No osim udžbenika, kao da u našoj historiografiji još uvijek nevidljiva ruka ravna interpretacijom povijesnih događaja? Može li povijesna struka napokon istraživanjem znanstvene istine i u Hrvatskoj isplivati na površinu? Ili je to „rezervirano“ samo za neke povjesničare, u službi određene politike ili interesne skupine? Znate li za takav primjer, u svijetu, ili bi to trebalo biti određeno u sklopu Ministarstva obrazovanja, znanosti, prosvjete, dakle, na državnoj razini? Objektivno i u cijelosti osmišljeno i usklađeno.

Najprije bih htio reći da treba spasiti povijest prije Domovinskog rata. Onda će se moći objektivno pisati i o Domovinskom ratu.

Naši arhivi – o čemu sam već više puta govorio i pisao - puni su izvornog materijala koji je nastao da se komunistički sustav opravda, održi i drugima nametne. To uključuje i sustavno blaćenje onih koji su drukčije mislili.

Naše knjižnice pune su literature o tom vremenu. Ona nije smjela odskakati od službene vlasti i ideologije. Nije se smjelo objaviti ništa što bi bilo protiv postojećeg vladajućeg sustava.

Onome koji danas želi pisati znanstvenu povijest nude se ti izvori i ta literatura. Mnogi koji su znali kako je bilo, nisu smjeli pisati. Kritička mišljenja o vlasti i ideologiji bila su faktički kažnjiva. Zato su mnogi šutjeli pa njihovo mišljenje nije sačuvano, mnogi se nisu usudili ništa napisati da ne napišu sebi optužnicu. Neki su napisano zakapali da sebe i svoje ne ugroze. Vidio sam da su u mnogim župnim spomenicama istrgane su ili izrezane sve stranice koje se odnose na drugi svjetski rat i poraće.

Ako u vrtu ne želimo više imati prijašnje sadnice, počupat ćemo ili sasjeći njihovo korijenje te posaditi nove. Čovječanstvo je već imalo slučajeva kada su „osloboditelji“ uništili cijeli narod i njegovu povijest i zasadili drugi narod i njegovu povijest. Ako su sačuvali neke za roblje, onda su ti tretirani kao „tabula rasa“ (izbrisana ploča) na koju je trebalo ispisati sasvim novi tekst. Roblje je trebalo odvojiti od njihove stvarne povijesti i projektirati za njih jednu drugu, „po želji naručitelja“, tj. novoga gospodara. Danas se tako nešto, bar u tim razmjerima, ne može dogoditi, ali ne znači da danas ne postoje moćnici ovoga svijeta koji smatraju da imaju pravo naručivati i projektirati povijest po željama. Imaju oni bogato iskustvo u brisanju povijesti ne samo pojedinih krajeva nego i kontinenata.

Tu se prava povijest javlja kao smetnja. Zato treba prekinuti relaciju uzrok – posljedica, prije – poslije, ova strana – ona strana, pa čak postaje nevažno tko je agresor a tko žrtva.. Neke elemente te „kreativnosti“, prevedeno na naš prostor i vrijeme, valja ovdje spomenuti. To znači npr. da ne treba uspoređivati granatiranje Vukovara i Knina, ne baviti se pitanjem zašto je trebalo organizirati obranu u Vukovaru i Gospiću. Izdvaja se pojedini čin ili osobu i onda se sitnozorom traži potrebne elemente potrebne za željenu sliku. I samo te elemente! Oni koji se ne uklapaju proglase se suvišnim. Povijest kakva se dogodila nije im bila poželjna, zato treba izvršiti korekcije i uštimavanja, ispravke i prilagođavanja. Sve se to danas radi na druge (maštovitije) načine nego prije.

Nakon drugog svjetskog rata krivci za rat bili su javno kažnjavani. Time je cijelom svijetu poslana svojevrsna poruka što je pravedno a što nepravedno, što se smije a što ne smije raditi. U zemljama gdje je komunizam došao na vlast, sudovanje je poslužilo uglavnom da se uklone idejni protivnici kako bi se osigurala nova vlast. Posebno takvo dijeljenje pravde bilo je nad Hrvatima i katolicima. Potrebe vlastodržaca bile su takve da im je trebala veća krivnja Hrvata i katolika od one koja je stvarno bila. Zato je trebalo izvršiti brojne korekcije povijesti i napraviti je takvom da bude u skladu s narudžbom komunističke vlasti. Povijest se našla na Prokrustovoj postelji: negdje ju je trebalo skratiti a negdje nategnuti. Pače, nju je trebalo negirati kada nije u skladu s režimom; veličati kada ga podržava. Veliku joj pomoć pružio mason Viktor Novak svojom knjigom „Magnum crimen“. Izgrađen je i jak sustav kako pobijediti istinu koja smeta, odnosno kako spriječiti da se ona širi. Nastala je proizvodnja i umnažanje krivnje. „Narudžba“ je, dakako, bila zločinačka, a „korekcije“ su bile krvave. Sud je npr. trebao „oblikovati“ Stepinca crvenih očiju koji prekrštava i prekrštene šalje pod nož. Uz njega je bio i kler okrvavljenih ruku. (Ovaj izraz nedavno je ponovljen od naših „antifašista“!) Mediji su dobili zadatak da time ispune javni prostor. I oni su svoju ulogu „časno“ ispunili.

Bilo je dosta vjernih projektanata takve povijesti. Na njihovo ne/djelo i danas neki gledaju kao i nekadanji  naručitelji spomenutih „korekcija“.

U vrijeme Domovinskog rata dogodila se povijest koja nije u skladu s narudžbom nekih vanjskih i unutarnjih projektanata. Jasno je da su takvi spremni mnogo toga preprojektirati i uskladiti s vlastitom narudžbom. Dakako, onda se ne polazi od toga tko je pokrenuo ratni kotač, tko je agresor a tko žrtva, što je uzrok a što posljedica, što je bilo prije a što poslije; to je samo onda važno kada može donijeti prilog za „naručenu povijest“.  U Gospiću i Osijeku, iako su se oni branili, treba naći krivce i njihovu krivnju držati u svijesti javnosti kao da je tu bio glavni izvor zala koji se sručio na ovaj naš prostor. Dakako, i mi kažemo da ne valja osloboditi krivnje počinitelje zločina ni u tim mjestima, ali postavljamo pitanje traži li sveukupnost zlodjela u Domovinskom ratu da se toliko insistira na tim mjestima i osobama u njemu, ili bi trebalo naglasak staviti negdje drugdje. Slično tome možemo reći koliki su naši gradovi bili izloženi jakom granatiranju, pri čemu nijedna granata nije bila opravdana, ali se optužnička trakavica – do svjetskih razmjera - povlači jedino za prekomjerno granatiranje Knina. Nije ovdje naglasak o ispravnosti ili neispravnosti te optužbe, nego na tome da se taj argument ovdje izvlači a drugdje, gdje je on mnogo snažniji, nema težinu. Zašto se ne bi postavilo pitanje opravdanog ili neopravdanog, potrebnog ili prekomjernog granatiranja na cijelom prostoru koji je bio zahvaćen ratom? Onda bi to bila prava a ne naručena povijest

Nisu ni ti projektanti odustali koristiti se sudovima, kako bi došlo do željenih „korekcija“ povijesti, i medijima koji tim korekcijama trebaju posvetiti dovoljno vremena i prostora. Krajnji cilj projekta očituje se u izboru predmeta i svjedoka.

Krivce („predmete“) se u naručenoj povijesti bira ne prvenstveno po veličini njihove stvarne krivnje nego po tome koliko su se ogriješili o naručeni projekt. (Ne ulazim ovdje u pitanja redovnog sudstva, nego samo onoga koji suduje kako bi se postigli neki politički ciljevi. Nijedan sud neće javno priznati da radi takav posao, ali se mirno može reći da takvu političku ulogu ima Haški sud i svi oni koji rade u povezanosti s njime.) Kada analiziramo izbor predmeta, odnosno kada se pogleda koga se i zašto okrivljuje, može se jasno uočiti koji je sudski izbor politički motiviran. Već se na sva usta govori da je Haški sud politički sud, ali on i dalje radi kao i do sada.

To se još bolje vidi po izboru svjedoka.

Iako se prije svjedočenja na sudu polaže posebna prisega, začuđuje kako se uopće poziva za svjedoke ljude koji su cijeli rat bili na „ratnoj nozi“ s optuženima. Jasno je da će se ratnički duh odraziti i na sudu. Još je gore kada se preko medija u javnost takvo svjedočanstvo šalje kao otkrivanje istine o događanjima. Ne trebamo ići u Haag po dokaze za takve postupke. Prisjetimo se kvalitete svjedoka za suđenje u slučajevima Lore i Medačkog džepa. Stekne se dojam da je sudu tek onda „sijevnulo“ kada je takav svjedok iznio svoju istinu. Sud kao da nikada nije čuo što se tu stvarno dogodilo, kao da ima povlaštenu priliku da od takva svjedoka sve čuje iz prve ruke. Ništa ne smeta što je o događaju već napisana brojna literatura i što za pojedine događaje ne treba tražiti istinu preko suda. No, ako je u pozadini korekcija povijesti, treba birati i svjedoke i činjenice koji toj korekciji pomažu. Druge su suvišne i nepotrebne. Imali smo slučaj da je za svjedoka optužbe pozvan čovjek za kojim je Hrvatska raspisala tjerlicu!

I na sudu Alojziju Stepincu bili su mnogi svjedoci nepotrebni, suvišni i štetni, jer su ga željeli braniti od nepravednih napada. Jako glasni i uvaženi bili su oni koji su optuživali.

U nekoliko navrata posjetila me skupina iz engleskog veleposlanstva u Zagrebu. Umirali su od dosade kada sam im pričao povijest svoga kraja i naroda, ali kada sam dotaknuo neka njima zadana pitanja u tili čas su svi pritisnuli „pisaljku na pločicu“. Pozornost je proradila tek kada su došle na red teme za naručenu povijest. Kada su bile druge, smatrali su da ne trebamo ići u prošlost, ne trebamo se mučiti da doznamo kako je nekada bilo. Važno je gledati u budućnost. Previše im je povijesti za ovako mali narod i prostor.

Kao što razne propise prilagođavamo europskom zakonodavstvu, neki misle da tako treba učiniti i s našom poviješću. No, bez naše povijesti mi smo samo građevni materijal i idemo prazni prema Europi. Ako želimo ući kao kulturan i slobodan narod, taj put nije moguće prevaliti bez istine i o našoj prošlosti i o našoj sadašnjosti.

8. Približavaju nam se važni izbori. Imate li poruku za pomalo razjedinjen hrvatski narod? Ili mislite da je razjedinjenost „umjetno“ izazvana, predimenzionirana, te da se radi o velikoj većini naroda koji slično razmišlja, te o malom postotku „elitista“, kojima takvo stanje odgovara, jer oni u njemu prosperiraju?

- Htio bih jednostavno poručiti političarima da vode a ne zavode narod, a narodu da se neda zavesti obećanjima onih  koji su imali priliku već učiniti ono što obećavaju, ali nisu to učinili. .

Inače sam se u svojoj knjizi posebno bavio narodom. Kako se prema njemu postupa i kako se on ponaša? Moj je zaključak: Žao mi je naroda!

Za političare i ideologe ono je narod koji se slaže s njima, koji njima plješće. Za Josipovića ono je bio ono narod koji je lunjao ulicama, ali nije bio narod onih tridesetak tisuća branitelja na Jelačićevom trgu. Za neke od njih nepartizanski zločini nikada ne zastaruju, ali kad se spomene one partizanske, onda se treba okrenuti budućnosti a ne brljati po prošlosti.

No, ako se ne smije narod omalovažavati,  ne valja ni širiti kult naroda. Valja biti svjestan da postoje neke konstante o narodu koje se očituju u svim vremenima i krajevima. Naime,  bjelodana je činjenica da

narod nije samo otvoren istini - njega možeš prevariti;

narod ne samo da se dade voditi - njega se može i zavoditi.

To se provlači kroz trodijelnu knjigu „Žao mi je naroda“.

Ta činjenica varanja i zavođenja naroda posebno dođe do izražaja u vrijeme izbora. Inače, to je prastara praksa. Očituje se na prvim stranicama Biblije kada Napasnik uči prvoga Čovjeka što treba činiti: Budi nezahvalan svome Stvoritelju jer on mu ne želi dobro! Napasnik mnogo obećava, ali niti želi niti može ispuniti obećanje. Važno mu je zavarati i napakostiti. Tragedija je čovjeka što ga je moguće prevariti i zavesti i što on često ne uoči na vrijeme o čemu se radi.

Kako se narod vlada poznato nam je iz evanđelja. Na Cvjetnicu čitamo kako su Isusa slavili kao kralja. Nakon toga uslijedila je farizejska promidžba. Farizejima je Isus smetao i oni su sustavno radili da bude osuđen. Podmetali su mu da radi za neprijatelje naroda, da propagira rušenje židovskih svetinja, hrama. Oni su ga u duši već usudili, samo je trebalo navesti narod i vlast da to isto učine. I za kratko vrijeme iz istih usta koje su malo prije klicale Kristu kao kralju, izvirao je gnjevni poklič: Propni ga, propni! Slični scenariji ponavljat će vlastodršci i ideolozi do kraja svijeta. Razrađene su u svijetu metode varanja i zavođenja i njima se obilno koriste pojedinci, skupine i ideologije. Najdalje u tome odu oni koji su i „poljupcima“ (Juda!) spremni sakriti svoju misao i plan.

Činjenice da se čovjeka može varati i zavoditi itekako bio svjestan drugi Adam, Isus, koji je rekao Napasniku: Odlazi! Isus je čovjeka uvijek vodio u istini, nikada se koristio laži; on je čovjeka uvijek vodio, nikada zavodio. No, bilo mu je jasno da je čovjek i dalje podložan prijevarama i zavođenjima. Zato je rekao: Žao mi je naroda jer su kao ovce bez pastira. Nije se htio okoristiti prilikama kada mu je narod pljeskao a nije ga razumio. Povlačio se tada u osamu.

9. Serija mirnih prosvjeda, u organizaciji Hrvatskog svjetskog kongresa, protiv prvostupanjske presude Haaškog suda hrvatskim generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču te protiv ocjene Oluje kao „zločinačkog pothvata“, doživjet će svoj vrhunac u Den Haagu. U subotu, 24. rujna 2011. s početkom u 14 sati najavljen je novi, dostojanstveni skup. I ovaj put ćete dići glas i obratiti se  prosvjednicima zajedno s Markom Lukićem, dopredsjednikom braniteljske udruge „Zavjet“? Kako na to gledaju poglavari Crkve i koji su Vam daljnji potezi u svezi obrane digniteta Domovinskog rata?

- Nemam nekih teškoća unutar biskupske konferencije s obzirom na gledanje na događaje i osobe koje spominjete. Drugo je što pojedini biskup ne mora u tome vidjeti svoju zadaću. Ja sam svjestan da obilno koristim mogućnost da biskup svoju djelatnost proširi na sva polja gdje je u pitanju dobro naroda. Gdje vidim da se čini nepravda, ja ću reagirati. Svoju reakciju nastojim temeljiti na kršćanskim načelima, a drugima ostavljam pravo da procijene jesam li dobro odmjerio. Više puta stanem na mjesto gdje me mnogi ne žele vidjeti. I oni dobronamjerni! Tako sam došao 15. srpnja i na Trg bana Jelačića, tako ću otići 24. rujna u Haag. Jednostavno nemam snage da odbijem takve pozive jer mislim da bi to odbijanje bilo iz straha ili koristoljublja. Ima u meni jednoga i drugoga, ali se s tim sklonostima ne želim pomiriti. Osjetio sam da sam bolje učinio kada sam slijedio svoj unutarnji glas, nego kada sam se dugo predomišljao i odvagivao razloge za i protiv.

Moji glavni daljnji planovi vezani su uz projekt Crkve hrvatskih mučenika. Uz to su vezani i moji planovi oko Crkve u Hrvata i domovine Hrvatske.

Razgovarala za Hrvatsko slovo:
Silvija Lažeta