Sa projekcije filma "Bili smo zatočenici srpskih logora"

U četvrtak 17.03.2011.g. u HRVATSKOM SLOVU održana je premijera (projekcija) dokumentarnog filma "Bili smo zatočenici srpskih logora" Krunoslava Tomaševića. Što reći? Za početak je potrebno istaknuti razočaravajuću činjenicu kako je u ovom važnom trenutku za Domovinu a povodom ovako važne teme, prostor dvorane bio polu prazan. Zašto je to tako i zašto uvijek više suosjećamo sa žrtvama teških sudbina tuđih naroda nego sa onima naše cjelokupne povijesti, ja neću nikada dokučiti. No ako ta činjenica boli i vrijeđa moje srce, ako zaborav i nemar probada moju dušu, kako li je onim dušama koje su prošle ovaj pakao, gdje god sada bile. Žive ili mrtve.

"Tragedija hrvatske povijesti od Bleiburga do Vukovara mora ostati zabilježena zbog povijesti, zbog djece, zbog Domovine"- poruka je Krunoslava Tomaševića koji je zaista ostavio velik i ne izbrisiv trag, dokument o sudbinama logoraša iz Vukovara.

Mučenja, silovanja, ubojstva sinova i kćeri pred očima roditelja, smrti od posljedica batina, klanje prijatelja i mokrenja po istima samo su dio istine koju iznose pojedinci sa uočljivim bremenom sjećanja i boli kojeg nose a ne znaju ga se riješiti. Kako da to učine?- „Da li da se vratim u Sotin, gledam i susrećem se sa ljudima koji su me mučili, ubili mi muža?“-jedno je od pitanja koja si postavlja sudionica filma.

Izuzetno je svjedočanstvo o tome kako su četnici donosili novine u kojima su pisali navodni zločini zatočenika na temelju kojih ih se sada opravdano kažnjava. Novine su naravno pročitali i mještani te su, revoltirani groznim ustašama, došli kod logora sa puškama da ubiju „zločince- ubojice dece“. Pa vi sad recite kako su razne teorije zavjere bajke bez pokrića.

Druga strana istine je snaga duha tih istih ljudi koji u najgorim mukama izrađuju karte od raznih materijala, kocke za jamb igru od kruha i kaladonta, križeve sapletene od niti konca ili vune iščupanih sa majica ili vesta. Život - izbor u smrti.

Duboko poštovanje, ponos i suosjećanje prema ovim ljudima osjećali su svi prisutni.

Hvala na svjedočanstvu dragi naši i iako je teško, sa time se mora nastaviti. To je gotovo imperativ jer nam je alternativa još veći zaborav i ponavljanje povijesti.

Treba li nam to?

Silvija Lažeta
www.uhd91.com