Marko i Miroslave, gdje ste?
Bila su to dva prijatelja, dva kuma, dva brata. Njihovo prijateljstvo bilo je prava slika kršćanina, katolika. Bili su ponos i inspiracija. Budili su u ljudima ono najbolje i time postali uzor mnogima. Jačina njihovog prijateljstva i poruke koju su slali najljepšim i najbezazlenijim načinom, načinom pjesme, pokretala je mase te je budila đavlom pregaženo dostojanstvo. Nije dozvoljavala zaborav a ni tugu. Bila je oslonac, bila je podrška. A zajedno su stvorili put.
No nešto se dogodilo. Još su ovdje sa nama ali svatko na svojoj strani i u svom kutu. Razdvojeni. Sami. Neka netrpeljivost među njima. Ružno i tužno. Što se dogodilo? Ne znam no čini mi se kako su dozvolili onoj drugoj strani, koju nosi svaki čovjek a koja se zove slabost, da prevlada i još ka tome nahrani dušmanina tim ishodom. Kao da je to još jedna pobjeda tamne strane koja je ostavila sve nas u čudu i razočarenju.
Mnogo je Marka i Miroslava oko svakog od nas. Mnogo ih je danas u cijeloj Hrvatskoj i na svim razinama društva. Razdvojenost. Svađa. Na svakom koraku neprijateljstva nekad nerazdvojnih prijatelja povezanih najtežim životnim pričama, neraskidivim vezama.
Da, ima ih kroz vjekove u cijelom svijetu i da, uobičajeno je da se prijateljstva raspadaju i prijatelji razilaze. No činjenica što su takve stvari uobičajene i „normalne“ ne znači da je to u redu i da to tako treba biti. Ne kod pravih prijateljstava, ne na putu kršćanina koji kroz vjekove opstaje zbog te vjere, zbog tog zajedništva i tog vrela snage. Prisjetimo se te povijesti. Neka nam je ona put vodilja jer znamo sve to ali zanemarujemo i zaboravljamo. Znamo da je jedini ispravni put i jedini koji vodi do pobjede. Znamo to iz Biblije, znamo to iz primopredaje i drugih knjiga ali što je najvažnije znamo to i iz ne tako davne povijesti. Znamo to iz vlastitog iskustva koje je najjači učitelj i pokazatelj kako dalje.
Ovo teško vrijeme za našu majku zemlju i njenu djecu ne prestaje. Čak štoviše, ide sve teže i sve gore vrijeme. Nizaju se sve tužnije priče. Događa se nova tragedija. U svemu tome postoje stvari koje su veće od nas i na koje ne možemo utjecati. No postoje one na koje možemo i na koje moramo utjecati. To je naša dužnost i pred Bogom i pred ljudima.
Vjerujem da je svima jasno na čemu treba poraditi koje ciljeve treba ostvariti no mislim da nam mnogima nije jasno da ćemo to ostvariti jedino i samo budemo li složni i ujedinjeni u tom cilju koji bi trebao biti veći od svih nas. Ako su nam vjera, ljubav i domovina najveće svetinje onda ih treba živjeti a neke i oživjeti.
Ako se nazivamo vjernicima onda trebamo vjerovati Bogu i njegovom nauku. Trebamo pratiti njegov putokaz i živjeti ga u stvarnosti koliko god možemo. Jer on jest put istina i život.
Ako se kunemo u ljubav bila ona prijateljska ili druga, onda trebamo znati da se ona uzdiže u istini i da kod nje nema traga ni zavisti ni egu. Ona je put za sve. Ne naslađuje se zlom. Oprašta i ne zaboravlja, strpljiva je i uvijek vjeruje ali što je najvažnije, kao takva ona i štiti od zla kojem smo svi podložni.
Ako je domovina ono što nas čini nama samima jer nam daje identitet onda je ona cilj koji bi trebao biti svima zajednički i koji bi Marka i Miroslava trebao vratiti na put vjere i ljubavi kad već one same to nisu uspjele. Jedan od njih je rekao da se za ljubav gine a zbog Hrvatske diše. Drugi je opjevao te svetinje u koje se svi kunemo, vjeru ljubav i domovinu. Oboje su se zajedno zapitali o prijateljima i kako su im danas.
A gdje su nam oni i zašto svi dozvoljavamo da nas razjedinjuju na svim poljima postojanja kad znamo da smo zajedno i sa krunicom u ruci ne pobjedivi? Ja vjerujem da smo tu ali smo opet zaboravili. Podsjetimo se i podsjetimo svakog Marka i Miroslava na to. Pozovimo ih i pružimo ruke jedni drugima jer nas zovu vjera, ljubav i domovina.
Silvija Lažeta