Baština moje zemlje

Novi Božić je stigao. U „Ciboni“ pjeva Thompson i Stepinčevi mališani pjesmu koja mi ponovno mami suze..... „Bože čuvaj ovaj dom…budi  noćas sa nama“….. Glas tih mališana prodire u moju dušu i probada ju. Ponovno se pitam ..kakav dom ostavljamo ovoj dječici…Kakvo nasljeđe i kakav primjer? Kada pogledate u rječnik hrvatskog jezika značenje riječi baštine vidjet će te kako piše da je to naslijeđeno imanje, očevina, djedovina, zavičaj i postojbina kao i  ukupnost iz prošlosti sačuvanih i njegovanih kulturnih dobara. Čovjek bi rekao da su to naše vrijednosti. Velike vrijednosti, naša škrinjica sa blagom koju valja čuvati i očuvati. To je ono što nas čini onime što jesmo, što nas obilježava stoljećima i razlikuje od drugih. To je ono po čemu nas prepoznaju ostali narodi, države ili religije koje opet imaju svoja obilježja i svoju tradiciju koju štuju i vrjednuju i ne vjerujte nikome tko vam govori drugačije. Oni koji su se odrekli djela svoje tradicije i svojih vrijednost ostali su i  bez djela svojeg identiteta. Ostali su bez sami sebe.

„Prošlost treba ostaviti u prošlosti“, česta je uzrečica mnogih političara i njihovih poklonika kada govore o ratnim zbivanjima 90-tih i kada ih se nastoji upozoriti da će nam se povijest ponoviti a zla sudba sustići i kazniti jer nismo svjedočili istinu i nismo ostali vjerni najsvetijem od svega. Njih čovjek još možda može shvatiti jer na bezdušan način nastoje kupiti glasove tko zna koga. Može ih se shvatiti ali ne i prihvatiti.  Sa druge strane oko nas stoje ljudi kojih je sve više a ne uočavamo ih dovoljno jasno i ne prokazujemo dovoljno glasno na taj problem. Ti ljudi, naši susjedi, prijatelji i njihova djeca također govore kako prošlost treba ostaviti u prošlosti.To govore ljudi koji jesu ili bi trebali biti svjesni svoje povijesti i činjenica kako smo stoljećima osvajani i porobljavani, stoljećima varani i izigrani a Božjom providnošću spašeni i darovani državom. Sva muka i tragedija raznih sudbina te gubitak toliko divnih mladih života sastavni su dio naše povijesti.  Kolika li je to baština za našu djecu!

I onda , nakon stoljeća borbi i nastojanja, imamo državu!

Ma ne, ovo nije kritika i kukanje, ovo je strah jer već sam promišljala o tome prošle godine u ovo vrijeme i vidim kako smo u glavnom na istom mjestu. Znam da mnogi od nas žive drugačije i ne dopuštaju da istina padne u zaborav. Mnogi od nas odgajaju svoju djecu u duhu istine i tradicije. Hvala Bogu na tome ali ne smijemo se tu zaustaviti jer neće biti dovoljno.

Zanima me ne osjećaju li ti ljudi  krik  svoje zemlje? Ne osjećaju li kako strepi i pita se „Hoću li preživjeti..čija ću postati…?“. Ne znaju li da smo jedno  tijelo sa zemljom našom i jedna duša sa domovinom našom?

Ne vide li da nam kosti i dalje same iskaču želeći naći mir u istini a mi ih ponovno zakapamo!?Ne osjećaju li svoje pradjedove kako zovu i upozoravaju na opasnost gubitka od njih nam ostavljene baštine?!Ne znaju li da svi naši Sveci mole za nas a oni ovako olako zaboravljaju i prepuštaju se zaboravu?!
Ne osjećaju li ratnika kako u grobu nema mira? I on se pita hoće li morati ustati da se ponovno bori za baštinu kad mi to ne znamo.

Ide nova godina. Ide novi mali Božić u jaslama pun ljubavi i radosti. Pun nade i mira dolazi svjedočiti istinu. Dolazi nas podsjetiti i na dužnost prema obitelji i darovanoj domovini. Shvatimo ih kao još jednu šansu za stvaranjem istine. Shvatimo ih kao još jednu šansu da poučimo susjeda, dijete ili prijatelja o istini koliko god to zamorno bilo i koliko god to uzaludno izgledalo jer je alternativa pogubna. Podsjetimo se kako su i Božji i Kazneni zakon slični u jednom. Uče nas da je nečinjenje ili propust spašavanja jednako samom činjenju zla i jednako se kažnjavaju. Bojim se da je naša kazna za nečinjenje na pragu.

Hajdemo djelovati svatko u svom domu, u svom životnom krugu. Zaštitimo svu svoju baštinu. Postignimo efekt malog kamenčića koji kad padne u vodu širi oko sebe sve veće krugove. Zamolimo Božji blagoslov i krenimo. Dočekajmo ga u zajedništvu i očuvane baštine, ponosni i zahvalni na svemu što nam je darovao.

Slijedila je nepravda, učinjeno nam je zlo i to treba zanijekati i zaboraviti? Čini nam se nepravda i dalje..i opet…i ne staje do dana današnjeg. Svakim potezom našeg predsjednika, svakom izjavom medija, svakim odobravanjem kojeg iskazuju ti naši susjedi, prijatelji, djeca uništavamo sami sebe. Ne znaju li da time zaboravljamo sami sebe. Ne znaju li da se time odričemo sami sebe i sve proživljene muke i tragedije. Ili..znaju…a koliki je tek to problem…

Ako netko misli da su ti susjedi, prijatelji, djeca i znanci nebitni podsjećam da ti isti ljudi biraju naše vođe i odgajaju mladost koja će odrasti i nositi našu zemlju. Tada će biti kasno prigovarati.

Pokušavam razmišljati i nikako ne mogu dokučiti što točno žele poručiti tom rečenicom koja zvuči kao promišljena, staložena i hvale vrijedna poruka svakom čovjeku koji želi gledati u budućnost i okrenuti novi list, krenuti iz početka. Nedvojbeno, svi mi nakon teških razdoblja u životu kao i raznih tragedija možda i pogrješaka zaključimo da je došao trenutak kada treba ići dalje.  Dođe vrijeme kada treba graditi budućnost ne osvrćući se na prošlost.

Sve bi to bilo u redu da se taj životni naputak ne koristi za situacije u životu koje  znače opstanak i identitet samog subjekta. Možete nastaviti dalje nakon smrti bliske osobe jer morate. Možete i morate nastaviti dalje nakon lošeg dana jer je sutra novi dan. Možete čak i nastaviti dalje nakon lošeg životnog poteza no tek nakon što sanirate posljedice i uvidite propuste.

Ali  ne možete ići dalje i graditi budućnost sa vlastitim krvnikom koji ne samo da nije odslužio kaznu i nije rehabilitiran  već nije niti identificiran kao takav! Identifikacija zločina i zločinca je prva faza nakon koje slijedi  dokazivanje pa kazna i odsluženje iste. Tek tada je moguć oprost nakon kojeg možemo govoriti o zdravim temeljima za budućnost. Mi ne samo da nismo učinili sve te korake niti u vezi sa 40.-tim i 50.-tim godinama  kao niti u vezi 90.-tih već smo dozvolili iskrivljavanje činjenica pri čemu sami molimo za oprost?! Nova povijest briše istinu, briše i baštinu. Ostavljamo li išta onoj djeci sa početka priče?

Silvija Lažeta