STUDENTI U VUKOVARU
U koordinaciji studentskih zavičajnih udruga Sveučilišta u Zagrebu i Studentskog zbora Sveučilišta u Zagrebu, 18. studenog 2011. ispred studentskog doma Stjepan Radić okupilo se oko 300 studenata i autobusima krenulo u Vukovar kako bi prisustovali Danu sjećanja na žrtvu Vukovara 1991. te iskazali svoje poštovanje prema njegovim braniteljima i građanima. Samo putovanje za studente je bilo besplatno jer je i ovoga puta prijevoz autobusima financirao zagrebački gradonačelnik Milan Bandić. U Vukovar je toga dana pristiglo oko 50 000 ljudi iz svih dijelova Hrvatske, a mnogobrojne zastave s imenima hrvatskih gradova, regija te braniteljskih postrojbi i udruga to su i potvrđivale.
Po dolasku, sve sudionike gradski autobusi prevezli su iz Borova naselja do centra grada, koji je bio zatvoren za javni prijevoz. Sudionici su se zatim okupili ispred vukovarske bolnice čiji današnji moderni izgled ne odaje strahote koje su zadesile tu ustanovu prije točno 20 godina. Ali u dvorištu bolnice nalazi se mjesto memorije, odnosno spomenik koji otkriva što se u bolnici dogodilo tog kobnog 18. studenog. Upravo ispred bolnice formirala se Kolona sjećanja duga pet i pol kilometara i krenula prema Memorijalnome groblju. U koloni koja se kretala mirno i dostojanstveno vijorile su se zastave, začula bi se pokoja domoljubna pjesma, a izuzetno je bila potresna slika oca koji je oko vrata nosio fotografiju svoga sina podsjećajući na još uvijek nepoznate sudbine mnogih hrvatskih branitelja. Studenti Sveučilišta u Zagrebu u koloni su nosili tri hrvatske zastave u ukupnoj dužini od 27 metara.
Krećući se u Koloni sjećanja u svijesti svakog sudionika vjerovatno su se javljale iste potresne slike koje smo često viđali na televiziji i koje su nam se urezale u pamćenje – kolona prognanih Vukovaraca koji nakon tromjesečnog otpora napuštaju svoj grad pretvoren u zgarište. Mnoge neobnovljene zgrade s još uvijek vidljivim trgovima rata samo su još više pojačavale tu sliku. Unatoč tužnim slikama i uspomenama koje su se javljale, kolona nije bila žalosna povorka, nego povorka ljudi ispunjena ponosom na junaštvo Vukovaraca koje je spasilo cijelu Hrvatsku. Osjećaju ponosa u Koloni sjećanja pridonijele su i zapaljene svijeće raspoređene duž cijeloga puta kojim se kolona kretala. Svijeće su zapalili, u sklopu projekta Put sjećanja i svjetlosti, učenici osnovnih škola grada Vukovara. Kolonu su također pratili plakati učenika osnovnih i srednjih škola diljem Hrvatske koje su izradili u sklopu projekta Daj 5 za Vukovar. Školarci su na platno utisnuli otiske svojih dlanova u veselim i šarenim bojama i na taj način poslali svoje želje Vukovaru za ljepšu i vedriju budućnost.
Ponosna kolona stigla je do svoga konačnog odredišta, Memorijalnoga groblja. Slike Memorijalnoga groblja često su se mogle vidjeti na fotografijima i u medijima, ali biti fizički prisutan sasvim je drugačiji osjećaj. Stati ispred 938 bijelih križeva, trenutak je kada riječi postaju suvišne. Samo su mir i tišina potrebni dok šutke čitamo tu stranicu povijesti. A zatim nam preostaje ono najmanje što možemo: pokloniti se i zahvaliti Vukovarcima što su u život hrvatskoga naroda ugradili svoju žrtvu. Na groblju su, u ime svih studenata, zajednički vijenac položili bivši i sadašnji predsjednik Studentskog zbora zagrebačkog Sveučilišta, Ivan Bota i Danko Relić.
Iako je zaista bio poseban osjećaj biti taj dan u Vukovaru i unatoč velikoj želji da se na taj dan iskaže poštovanje i zahvalnost to ipak nije bilo moguće do kraja ostvariti zbog prevelike gužve. Gužva je ponajviše došla do izražaja nakon svečanog mimhoda kada su sve sudionike prevozili autobusi gradskog javnog prijevoza do parkirališta autobusa u Borovu naselju. Gužva je bila velika, a autobusa nedovoljno. Bilo je gotovo nemoguće ukrcati se i u taj mali broj autobusa. Prilikom ukrcavanja došla je do izražaja nekultura i sebičnost pojedinaca koji kao da su zaboravili na mir i dostojanstvo koje je trebalo iskazati barem na taj dan.
Ipak, studenti Sveučilišta u Zagrebu, zajedno s ostalim sudionicima, svojim sudjelovanjem na Danu sjećanja na žrtvu Vukovara 1991. željeli su se oduprijeti politici zaborava, danas tako često prisutnoj, i umjesto amnezije - pokazati pamćenje.
Za Portal UHD91: Nikolina Mađar
Foto: Udruga zagorskih studenata i Nikolina Mađar