"Čini mi se, jedan sam od malobrojnih sretnika  koji je svoju misao uspio zabilježiti u traganju za izgubljenim, ili još ne stečenim, svejedno. I uvijek, pišući, negdje u dnu svojih misli, a ponekad i pred živom slikom krvi, smrti i razaranja, nisam zaboravljao borce, hrvatske branitelje koji nisu imali sreće, koji nisu dočekali svoje misli, a kamoli svoje obitelji i svoje ljubavi.

Umjesto njih, primite i moju prvu riječ, riječ istine i ljubavi.“

I doista, u srijedu 16.11.2011.g. su se u Velikoj dvorani Filozofskog fakulteta Družbe Isusove na Jordanovcu, proširile riječi istine i ljubavi, riječi iz pera ratnog izvjestitelja i urednika Hrvatskog radija Vukovar, Siniše Glavaševića, interpretirane od glumca i redatelja Renea Medvešeka, uz glazbenu pratnju Čede Antolića, pjesnika, kompozitora i izvođača duhovne glazbe, voditelja i novinara na Hrvatskom katoličkom radiju.

Glazbeno – scenski susret „GRAD“, posvećen Vukovaru i Siniši Glavaševiću, u organizaciji Centra za kulturu i film „Augustin Cesarec“, upriličen je tako, 80. put u posljednih deset godina, upravo uoči dvadesete obljetnice pada Vukovara, u suradnji sa studentskim kapelanom na Jordanovcu.

"Mladene, u razrušenom Vukovaru nešto sam, uz novinska izvješća, napisao i za svoju dušu i za dušu Vukovara. Ako uspijem, poslat ću vam faksom tu svoju dječicu pa vas molim da, kada to pročitate, kažete što je to i treba li to još kome osim meni i mome gradu.” – rekao je Siniša Glavašević u telefonskom razgovoru novinaru i književniku, Mladenu Kušecu. I samo dan kasnije, 12. studenog 1991. godine, na privatni faks Mladena Kušeca počele su stizati priče iz okruženog, ali još uvijek nepokorenoga Vukovara. Samo tri dana kasnije priče su se mogle čuti u programu Hrvatskoga radija, a još nekoliko dana kasnije – Vukovar je pao.

Sinišine priče sačuvane su, na sreću, kao dokument toga vremena. Kako piše Pavao Pavličić – "... on je svaku priču pripovijedao kao da mu je posljednja, jer svaka je doista mogla biti posljednja." Upravo iz tih razloga, Sinišine priče najistinitije su svjedočanstvo zbivanja u Vukovaru, "do Boga djetinje i iskrene, lijepe i tužne, ali su ujedno i teška optužba zla, rata i vremena, i ljudi bez ljubavi i poštenja." - kako ih opisuje Mladen Kušec.

Slušajući ove priče, po tko zna koji put, navirale su mi brojne misli. Mnoge od njih htjela sam ovdje navesti, uz same Sinišine riječi koja su me na njih potaknule, ali svaka se činila banalna i nepotrebna. Bilo mi je drago vidjeti da nisam jedina u takvim razmišljanjima, pa ću s vama podijeliti riječi Mladena Kušeca kojima je popraćeno izdanje „Priča iz Vukovara“, Siniše Glavaševića:

"Želio bih danas, deset godina kasnije, dodati nešto onom vremenu i nama u tom vremenu, ali sve je već odavno sjećanje, spomenik, a spomenik ne treba dirati, dograđivati. Treba ga samo čuvati i obnavljati, jer Vukovar i Siniša sve su odavno sami rekli i učinili.“

Upravo zbog toga, ne postoji bolji način za završetak ovoga teksta od samih priča Siniše Glavaševića. Nadam se da će ove riječi pronaći svoj put do srca naših čitatelja, onako kako su sinoć pronašle svoj put do mnogih mladih okupljenih na Jordanovcu.

Siniša Glavašević:

PRIČA O RATNIKU

Generacija čiju sam zastavu nosio i sam po sletovima i kojoj sam ime izvikivao punih usta, uvijek se divila i čudila borcima. Njih smo gledali kao sportaše koji igraju neku svoju igru, a mi smo i poslije te igre nastavljali navijati za njih i pobjeđivati već pobijeđenog protivnika.

Ti su borci sada stari i umorni ljudi koji se teško sjećaju svojih imena, a mnoge smo od njih ispratili uz sve počasti i dobronamjerno zaboravili. Kada bih htio biti pošten prema vama, morao bih priznati da sam u svojoj glavi mislio kako je baš to najboji način da zametnem trag ratu i nesreći.

Međutim, čini se da mnogi iz mojeg naraštaja nisu tako mislili i da im je bila draža takva prošlost, čim su se tako brzo uhvatili pušaka. Za nekoliko mjeseci rata stekao sam toliko neprijatelja da se pitam gdje su bili do sada. Zašto nisu lijepu mladost opijali mirisima ljubavi, zašto su još gladni kada su cijeli život otimali drugome, možda baš svojem jučerašnjem prijatelju? Otkud tolike laži u prijateljstvu? Je li ovaj grad uvrijedio nekoga od njih svojim bićem kada ga tako zdušno zatiru?

Razgovarao sam s mnogim borcima koji brane te ruševine; i oni misle isto. Što će nekome moj grad, osim meni i mojim sugrađanima i Hrvatskoj? Uvijek se znalo da ne možeš biti ono što nisi. Tako je i s gradovima. Tako je i sa zemljom. Braneći tu ideju stoje ljudi, divovi hrvatske hrabrosti, i nikako da objasne onima iz drugog dvorišta da je vrijeme ratova na izmaku. Zar to nisu shvatili noseći školsku torbu i ljubeći se po parkovima, u sumračje? Uzalud su nosili moje ime i imena mojih sugrađana u njedrima, jer ovaj rat su izgubili, ako ne prije, a ono prljajući ruke i obraz nastojeći uzeti ono što nije njihovo. Ne mogu prihvatiti nepoštenje, a ni mrak koji mi unose u svjetlost.

Hvala im u ime svih onih koji su izginuli, i u ime svih onih koji su se napatili zbog njihove nezahvalne i proždrljive želje da uzmu tuđe, i u svoje osobno, malo ime, koje će ipak, na kraju svega, biti veće od njihova.

PRIČA O VAGABUNDIMA

Jeste li ikad pomislili da biste mogli ostati bez svojega doma?

U svojoj biti jeste li tražili mogućnost spasenja za one koje ste neuredne viđali na ulicama i po uglovima? Ta stotinu ste puta bivali ljutiti što stoje baš tu, na mjestu gdje ne bi smjeli biti; neki od vas čak su im upućivali riječi pogrde. A sada je došlo vrijeme da pojmimo dubinu njihovih tuga i radosti. Da se zbratimimo u jednakosti neimanja. Da se izmijenimo iz temelja. Tko su ti ljudi koji pod zvijezdama nemaju dom? Svjetske skitnice tragaju za nekom tajnom, za izgubljenom srećom, nose ih slutnje i nesanice. Oni su najveći prijatelji noći, vjerni pratioci zvijezda koje padaju u ponor čovječanstva, ali ih još održava neka nevidljiva sila, hodaju nekim, samo njima poznatim putovima, prema samo njima poznatim ciljevima.

Usamljenici, lutalice, čudaci, pobjednici i gubitnici, heroji tišine. Žive za sve koju su svoje živote pretvorili u pakao. Hladnoća i kiša, snijeg i mekoća trave bolji su od tuge. A put je dug i mnogima još treba proći, i do najudaljenijih mjesta stići, pa ni onda nije kraj puta.

Ponekad, kada noću koračam pustim i razrušenim ostacima gradskih ulica, pitam se koliko bih mogao odmaknuti i kamo bih stigao ako bih tako nastavio. Stižu mi odjeci vlastitih stopa, a ne želim ubrzati, ni stati. Jednostavno, čini mi se da se ne mičem s mjesta. Ne plaše me tišina i koraci, ni noć, nego me plaši mogućnost da će mi se netko prikrasti i pokušati me skrenuti s puta na koji sam se odvažio i kojim želim ići dok ne stignem.

PRIČA O NEPRIJATELJIMA

Život je pun zagonetki, ali najzagonetnije je to kako od prijatelja nastaje neprijatelj. Jeste li ikad pomišljali zašto je lakše steći neprijatelja negoli prijatelja. Cijeli sam život želio biti okružen dobrim, vrijednim ljudima, koje svi poštuju i vole. Sreća je bila na mojoj strani, barem do sada. Ostao sam u ruševinama Vukovara, ali s ljudima uzdignuta čela. Mnoge od njih nisam ni poznavao. Mnogi od njih još jučer nisu bili ni svjesni svoje snage. Vjerujte, najljepše što vam se sada u Vukovaru može dogoditi jest da uđete u prostoriju punu ljudi i sa svima se pozdravite.

Često i ne znate, ali događa se da vaši pozdravi, vaše iskrene i dobre želje, ostanu u sjeni nečije mržnje. Jedino što možete jest upitati se jeste li baš vi to zaslužili. To, doduše, neće smanjiti nastalo neprijateljstvo, ali će vam umanjiti tugu, a može se čak dogoditi da se mržnja zanese u svojoj jarosti, pa da samu sebe pretvori u prah, u ništa. A može se dogoditi da mrak zadavi svaku ružnu misao.

Ali to se može dogoditi tek ako je u svijetu ostalo makar malo ljubavi.

Zato, ako je u vama ima, ne štedite je. Podijelite, dajte djelić svoje ljubavi prvome do sebe i bit će manje neprijatelja. Za početak dovoljno je i to.

PRIČA O GRADU

Odustajem od svih traženja pravde, istine, odustajem od pokušaja da ideale podredim vlastitom životu, odustajem od svega što sam još jučer smatrao nužnim za nekakav dobar početak, ili dobar kraj. Vjerojatno bih odustao i od sebe sama, ali ne mogu. Jer, tko će ostati ako se svi odreknemo sebe i pobjegnemo u svoj strah? Kome ostaviti grad? Tko će mi ga čuvati dok mene ne bude, dok se budem tražio po smetištima ljudskih duša, dok budem onako sam bez sebe glavinjao, ranjav i umoran, u vrućici, dok moje oči budu rasle pred osobnim porazom?

Tko će čuvati moj grad, moje prijatelje, tko će Vukovar iznijeti iz mraka?

Nema leđa jačih od mojih i vaših, i zato, ako vam nije teško, ako je u vama ostalo još mladenačkog šaputanja, pridružite se. Netko je dirao moje parkove, klupe na kojima su još urezana vaša imena, sjenu u kojoj ste istodobno dali, i primili prvi poljubac – netko je jednostavno sve ukrao jer, kako objasniti da ni Sjene nema? Nema izloga u kojem ste se divili vlastitim radostima, nema kina u kojem ste gledali najtužniji film, vaša je prošlost jednostavno razorena i sada nemate ništa. Morate iznova graditi. Prvo svoju prošlost, tražiti svoje korijenje, zatim svoju sadašnjost, a onda, ako vam ostane snage, uložite je u budućnost. I nemojte biti sami u budućnosti. A grad, za nj ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama. Samo skriven. Da ga krvnik ne nađe. Grad – to ste vi.

Za portal UHD91:
Tekst i fotografije: Nataša Travarević

Citati i priče: Glavašević, Siniša: „Priče iz Vukovara“,Matica hrvatska, Zagreb, 2007.