Danas se navršava punih 18 godina od zločina koji je počinjen nad hrvatskim vojnicima i civilima u Križančevom selu kod Viteza od strane pripadnika AR BiH. Napad na Hrvate Križančeva sela pod kodnim imenom operacije '' Krvavi Badnjak'' izveden je u 4 sata ujutro 22. prosinca 1993. godine, 24 sata prije stupanja na snagu posredstvom UNPROFOR-a dogovorenog Božićnog i Novogodišnjeg primirja.

No od strane AR BiH operacija se pripremala mjesec dana ranije. Do dana samog napada svakodnevno su prisiljavani hrvatski prognanici iz Zenice da prelaze bojišnicu, večinom žene i djeca da bi se tako otkrila eventualna minska polja. Toga dana 22. prosinca '93. godine zapovjednik i dozapovjednik 3. korpusa Armije BiH Mehmed Alagić i Džemo Merdan izdaju zapovijed: "... uništiti svu živu silu, uključivo žene, djecu i starce na prostoru Novi Travnik, Nova Bila, Vitez, Busovača..."


 

Napad je trajao cijeli taj dan i sutradan. Ubijali su sve na što su naišli, a preživjeli svjedoci događaja i dan danas kažu da se taj užas ne može opisati. Dana 28. prosinca 1993. UNPROFOR pokušava ući u Križančevo Selo no odgovor AR BiH je bio "Armija BiH će upotrijebiti oružje da spriječi takav pokušaj svake međunarodne udruge".  Nakon teških borbi hrvatski bojovnici uspjeli su vratiti selo, dok su se pripadnici AR BiH povukli na okolne brežuljke. Između njih je bio brisani prostor od oko stotinjak metara, prekriven crvenim mrljama na bijelom snijegu, obojenim od krvi žrtava koje su tu i dalje nepomično ležale.

Oni koji su svaki dan gledali svoje mrtve bližnje kako trunu pred njihovim očima trunili su zajedno sa njima od boli. Svaki pokušaj da se izvuče tijelo žrtve bio je osuđen na smrt, snajper je pratio svako kretanje i svi bi ostajali nepomično ležati tu, kraj svojih vjernih mrtvih. Oni koji su bili zatočeni odmah su ubijeni dok su drugi mučeni i umirali teškom smrću, na križu u Križančevom selu. Dio ubijenih je bio pokopan u masovnu grobnicu na području Sivrinog Sela. Tek nakon mjesec dana pripadnici HVO-a uspjeli su izvući mrtva tijela koja su bila izmasakrirana. Negdje sam pročitala i ne mogu vjerovati po kom zakonu, pravdi i čemu sve ne da je tako nešto moguće, da se u sažetku presude Kordiću i Čerkezu kaže kako je "irelevantna činjenica da su počinjeni zločini nad nekim bosanskim Hrvatima".

Nisu to 'neki' Hrvati . Svaka gore žrtva Hrvat ima svoje ime i prezime, svoje dostojanstvo i pravo da se zna za njezino stradanje i da se zna tko je, kada, gdje, kako i zašto ubio. Zbog zvjerskog i nečovječnog načina na koji su ubijeni ne mogu a da se ne zapitam je li to zbog toga što su bili Hrvati, katolici ili neprijatelji? S obzirom da još nikada nitko nije odgovarao za te zločine kao ni za tisuće i tisuće prognanih Hrvata sa svojih ognjišta ispada da nekima to i jesu tek samo 'neki' Hrvati koji su mučeni i zlostavljani jer su bili 'neprijatelji' zbog toga što su bili to što jesu. Da dokaza za ovaj zločin ima, sigurno da ima, od snimke BBC na kojoj se vide zavezani vojnici HVO-a koji su kasnije pobijeni, kao i snimku prepiljenog tijela jednog Hrvata. Snimka je korištena tijekom suđenja Tihomiru Blaškiću, u postupku izvođenja dokaza o muslimanskim zločinima nad hrvatskim pučanstvom u Lašvanskoj dolini 1993. i 1994., Takodjer po izjavama svjedoka od kojih je Slobodna Dalmacija u svom Tjedniku objavila 12. ožujka 2000.: "I danas se sjećam samo jednog imena, znam da je netko vikao - ’Galibe, fataj ih, ima još živih...’ a danas nikog nema da njih ’fata’ za zločine...


Ako postoji pakao, bio je u Križančevu Selu! Muslimani su upali vičući: ’Koljemo, palimo! Ustaše, predajte se!’. Zbog ratnog zločina počinjenog nad Hrvatima Križančevog sela još nema niti optuženih niti osuđenih. Uprkos tomu nek nitko ne pomisli ni na tren da ako je nekima ovo naizgled i ušlo u sjenu zaborava da ima i onih kojima nikada neće, jer stoji ova ''... mrtvi uvijek nekako prežive, u dušama krvnika, kao i u dušama onih što ih oplakuju....''

Hrvati Središnje Bosne sigurno nikada neće zaboraviti na njihovu nesebičnu žrtvu kao ni na žrtvu još jednog čovjeka na kojeg se sjećamo ovaj dan a to je sudionik humanitarnog konvoja Bjeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu g. Ante Vlaić koji je ubijen od strane muslimanskih snaga u G. Vakufu 22. prosinca '93. na putu povratka humanitaraca za RH. Kako reče naš pokojni fra Franjo Grebenar ''Kako su slabašne riječi da izraze svu veliku zahvalnost...Usta zanijeme, grlo se steže, oči rose. Samo muk!


 

Za portal UHD91
Tekst i foto: Ljiljana Barbić

18 godina od zločina nad hrvatskim vojnicima i civilima u Križančevom selu

UHD91 - Obljetnice