Boli me sjećanje na dane koji su promijenili moj život u potpunosti. I koliko god da su ta sjećanja ispunjena tugom, a istovremeno i ogromnim ponosom, stalno prisutna u mom životu, nekako me ovi dani krajem srpnja i početkom kolovoza uvijek posebno dirnu i vrate u prošlost. Sjetim se svog lijepog djetinjstva na obali Dunava. Bezbrižnog trčanja po daljskim ledinama i mahanja putničkim brodovima. Sjetim se svojih roditelja i neizmjerne ljubavi koja ih je vezala, moje mlađe sestre Matee i veselja kad se još jedna tatina princeza rodila. Bio je to moj život. Život desetogodišnje djevojčice odrasle u ljubavi i slozi. Roditelji me nikad nisu odgajali da ljude dijelim po nacionalnoj i vjerskoj pripadnosti. Zapravo, gotovo da o tome nisam ništa ni znala. Samo sam znala da mi navijamo za Dinamo i Cibonu, a neki moji prijatelji za Zvezdu i Partizan. I to je bilo to.
Oduvijek sam jako voljela svog uju policajca i onda kad je tata rekao da više neće ići raditi u Osijek i da će i on biti policajac, bila sam jako sretna. Nedugo nakon toga, četnici su u susjednom Borovu selu, mučki ubili dvanaest hrvatskih redarstvenika. Tada sam prvi put shvatila da se nešto događa, nešto što baš i nije uobičajeno, ali svejedno ni u snu nisam mogla sanjati kakvo se zlo nama sprema. Vjerovala sam da se mom taji ne može ništa loše dogoditi i svaki put kad bi ga vidjela u uniformi sa kalašnjikovom bila sam jako ponosna. Moja mlađa sestra Matea koja je tada imala dvije godine, kao da je imala neki predosjećaj. Dan ranije, prije nego je poginuo, nije ga ''pustila'' da ode od kuće, prije nego poljubi mamu, mene i nju te mu usput i napomenula da ponese pušku. Kao da je predosjećala da se mora oprostiti od nas.
Dogodio se 1.8.1991. godine. Oko četiri sata ujutro, Dalj su zasule minobacačke granate i teško topništvo JNA i četnika koji su pokušavali slomiti otpor hrvatskih branitelja, pripadnika civilne zaštite i mještana Dalja. U toj tužnoj noći, u žestokoj borbi sa nadmoćnijim četnicima i JNA život je izgubilo 20 policajaca, 15 pripadnika zbora narodne garde i 4 pripadnika civilne zaštite.
Dva dana nismo znali ništa o tati niti o ostalim rođacima. Gotovo svi moji ujaci, bratići, rođaci bili su uključeni u obranu sela. Većina mještana je napustila Dalj, a kako smo mi stanovali dalje od ostalih, tako smo propustili i priliku da zajedno sa njima izađemo iz sela. Ostale smo same u selu, zajedno sa stričevom obitelji, nadajući se da će se odnekud pojaviti tata i odvesti nas negdje na sigurno. Predvečer 2.8.1991. bili smo kod susjeda u podrumu, kad je došao jedan čovjek sa groblja i pozvao moju majku na stranu. Čuvši majčin plač, znala sam da se nešto ružno dogodilo. Došao joj je reći da misli da su tatu donijeli na groblje, ali s obzirom na mučki način na koji je ubijen, nije siguran da je to on. Nažalost, bio je. Moj dragi i dobri tata, tu noć je poginuo u svojoj 35. godini. Srušio se moj cijeli dotadašnji svijet. Srce mi se raspuklo u tisuću komadića, osjećala sam da moj život više nikad neće biti isti iako ni tada kad sam gledala tatin lijes nisam bila svjesna da je to stvarnost. Moja majka, u strahu da među poginulima nema još netko naš, redom je gledala sva iznakažena tijela i među njima prepoznala i mog bratića Zdravka koji je tada imao tek 21 godinu. Nažalost, tu nije bio kraj. U tom pokolju, moja obitelj izgubila je šest članova. Do danas za njihovu smrt nitko nije odgovarao.
Mama, sestra i ja, ostale smo u Dalju sve do 15.10.1991.godine, kad smo dobile priliku i uspjele otići iz četničkog legla. Za to vrijeme od pada Dalja do našeg odlaska, kao ''obitelj poginulog ustaše'' bile smo nepodobne i na kraju protjerane iz sela. Mamu su više puta ispitivali, ne bi li saznali neke njima bitne stvari, a s obzirom da su među ubijenima bili njen brat Franjo, stric Drago, nećak Zdravko , suprug Josip…vjerojatno su mnogo toga očekivali.
Boli me činjenica da mnogi od tih četnika koji su '91. sudjelovali u agresiji na Hrvatsku, danas mirno žive u tom istom Dalju i uvaženi su članovi ovog društva koji rade u državnim službama. Tog istog društva koje danas zatvara svoje generale i baca ljagu na svoje heroje kako bi ispunilo nečije bolesne želje i prohtjeve. Kako nakaradno!!!
I danas, 20 godina poslije rane na srcu i dalje nisu zacijelile. Tako nešto nikad ne preboliš, samo se navikneš da s tim dalje živiš. Nema dana da nisam na tatu pomislila i nema dana da mi nije nedostajao. Iako je naša majka uvijek bila na neki način i otac i majka, te nam pružala neizmjernu ljubav i potporu, ništa nije i ne može nadomjestiti tatinu ljubav, ponos kojim bi nas gledao u našem odrastanju, te podršku u teškim trenucima. Nedostaje za sve što prošlo je i za sve što dolazi. Samo me malo tješi pomisao da je anđeo, koji negdje gore bdije nad nama.
Često sretnem ljude koji su nekad poznavali moga oca (meni nepoznati ljudi) koji kad shvate da sam njegova kćer sa suzama u očima i velikim poštovanjem govore o njemu. Time je moj ponos veći kao i tuga jer postanem svjesna činjenice kakvog sam oca izgubila.
Nema toga što može umanjiti žrtvu i doprinos svih tih hrabrih momaka u stvaranju ove Hrvatske, koju bez obzira na sve, neizmjerno volim.
''…Neka znaju svi da nisu zalud ginuli, najbolji sinovi….''
Josipa Kemenji
| < « | » > |
|---|
UHD91 - Obljetnice