VUKOVAR: Vapaji duša

Ponijela sam sa sobom svoju Škabrnjsku bol i došla u najvećoj poniznosti pokloniti se žrtvama grada Vukovara. Neizmjerna tuga slila se u tisuće riječi koje se ne mogu izgovoriti. Prisutne su u  dubini duše ali njihova težina je velika. Ogromna. Jedino suze srca i tek pokoja suza na licu mogu odati  neizmjernu tugu kad čovjek stane ispred spomen obilježja svim ubijenim u Domovinskom ratu na Ovačari. Ovozemaljsko tijelo odjednom  prođe milijun drhtaja. Vapaj Bogu i krik duše: Zašto!? Ovčara! Pretrpljene boli jednog i drugog heroja Hrvatske u meni lome i posljednje snage i ostaje samo tuga. Neizmjerna tuga koja ne traži kaznu, već objašnjenje i oprost od strane egzekutora zla. Oprost koji  traži svoje MOROM. Oprost bez kojeg nije moguć suživot već samo životarenje i puko zaboravljanje i potiskivanje nedavne prošlosti.

Skladišta (hangari) pretvoreni u koncentracijske logore smrti bili su jedan od načina neljudskog zlostavljanja nedužnih stanovnika Vukovara. Preko 200 tijela je ekshumirano iz grobnice smrti, a najmanje 1739 osoba ja ubijeno u Vukovaru 1991 godine od strane JNA i srpskih paravojnih postrojbi. Brojevi su duše nedužnih ljudi koje nisu molile za život niti im je dana mogućnost izbora. Duše čije je postojanje ugašeno zlostavljanjima, masakrom i oduzimanjem ljudskog dostojanstva. Smrt koja je dozvana na najokrutniji način za sobom je ostavila tisuće krunica koje danas mole za vapaje besmrtnih duša. NE dopustimo ZABORAV duša koje vape za istinom. NE dopustimo RELATIVIZIRANJE  žrtve jer je žrtva najsvetije što je Hrvatska mogla dati za svoju samostalnost.

Maja Rogić