Tko kaže da su Josipović i Tadić pomirili Hrvate i Srbe?
Pojedini novinari moderne „neonacionalističke“ Hrvatske, uzimaju si preveliko pravo zaključivati kako je Tadićev posjet Zagrebu: “iznimno važan zbog dogovora o konačnom rješenju statusa srpskih izbjeglica iz Hrvatske, čime taj problem prestaje biti međunarodno političko pitanje (koje je do jučer opterećivalo Hrvatsku) te se premješta u sferu tehničkih pitanja.” Koliko li je samo notornih paradoksalnih nevrijedosti i neuporabljivosti rečeno u prethodnoj formulaciji!
Prvo, vrijeđaju se svi dobri ljudi ove ispaćene domovine koji su prije nekoliko dana oplakivali svoje najmilije. Kako vam gospodine novinaru nije jasno da moj narod nije „opterećen“ odnosima sa Srbima. Moj narod još uvijek tuguje, liječi rane i skrušeno moli Boga u tišini svoga srca, daleko od onih koji su mogli doći na prijam uzvišenog gospodina Tadića. Nama nije do skupocjenih odijelaca i šetnje i udvaranja Tadiću. Nemamo mu se što udvarati na crvenom tepihu, niti ga častiti. Kako li vas samo nije sram reći da smo „opterećeni“?! Želite li reći da smo „opterećeni“ jer želimo pojmiti što je to bilo u glavi „naših prvih susjeda“ koji su nas napali, ubili i masakrirali? Opterećeni smo jer želimo znati kome smo to skrivili? Zašto su nam ubili oca, djeda, majku, baku, strinu?
Drugo, srbske izbjeglice su sada prvi i najbitniji problem koji trebamo rješiti? Otkud vam takav zaključak? Razmišlja li naš predsjednik Josipović o pružanju šanse nama mladima da poželimo ostati živjeti u Hrvatskoj po povoljnijim otkupnim cijenama stanova. Izglede da ćemo uskoro morati mjenjati putovnicu u pasoš. Vjerojatno ćemo tada mi mladi naraštaji, „opterećeni“ istinom o Domovinskom ratu imati veće izglede u raspletu situacije oko stanova. Moći ćemo u miru igrati „čovječe ne ljuti se“ s našim „susjedima“ iz „regiona“ koji su prije 19 godina otišli na godišnji odmor u Srbiju, a eto sada su poželjeli nastaviti živjeti u Hrvatskoj i sprijateljiti se s nama. Prekrasan scenarij, nemam što dodati, osim činjenice: u tom slučaju nadam se da ću tada već biti senilna pa me neće ništa zabrinjavati.
Treće, možete li mi objasniti na temelju kojih argumenata objašnjavate teze o Tadiću koji šalje „snažnu poruku prijateljstva“, o „čovjeku otvorenih pogleda i dobrih namjera“, i o čovjeku koji se „zna državnički kajati“? Ništa mi od ovoga nije jasno, poglavito ova posljednja formulacija. Kajati se ne ne može na državnički način i to apsolutno ništa ne predstavlja! Kajati se može iskreno, sa sućuti i poniznošću u prisutnosti osoba koje su branile domovinu, u prisutnosti onih koji su prošli kalvariju i skrušenim kajanjem nad grobovima ubijenih hrvatskih civila i branitelja.
Četvrto, nemojte si uzimati za pravo zaključivati o tehničkoj prirodi stvari. Ukoliko bi bili znanstvenik na poziciji novinara i bavili se nekim od problema iz tehničkih znanosti, možda bih vam i povjerovala. „Povratak Srba“ može biti tehničke prirode, ali suživot još nije moguć. U pitanju je ranjeno ljudsko srce koje se ne može popraviti vašim tehnikalijama ili pak novom skladbom iz pera našeg predsjednika Josipovića.
Peto, prijatelj nam nije onaj tko nas ubije i tko nakon 19 godina poželi odigrati „čovječe ne ljuti se“. Gradnja „prijateljskih odnosa“ je pogrešna tvrdnja... ona je nametnuta i netransparetna laž!
Majinka