Gospodine Tadiću, Vukovar i Škabrnja ubijeni su 18.11.1991.!
Gospodin Tadić , nije moj predsjednik pa ga tako neću ni oslovljavati. Pošto ne mogu pisati na njegovu kućnu adresu zamislit ću da će negdje u budućnosti pročitati ovu poruku. Posjet g. Tadića Hrvatskoj i njegovo gostovanje u središnjem informativnom dnevniku Hrvatske radiotelevizije 24. studenog 2010. protumačeno je od strane našeg predsjednika Josipovića i g. Tadića kao uspostavljanje odnosa koje smo imali s početka devedesetih godina. Usput je u pratnji prijatelja Milorada Pupovca i našeg sadašnjeg predsjednika Josipovića posjetio selo Raduč za kojeg ga vežu nostalgična sjećanja na njegovu baku i manastir Uspenja Bogorodice u Krupi gdje su razgledali vrijedne ikone nedavno vraćene iz Srbije. Nadalje, u gotovo svim izjava predsjednik Josipović i g. Tadić dijele ista stajališta. Baš se pitam kako li su se u svemu brzo sporazumijeli?
Čitajući ove osnove informativne činjenice u dnevnim novimama, na prvi pogled zvuči idilično poput: „uspostavljanje dobrosusjedskih odnosa s početka devedesetih“, „povratak Srba ključno pitanje za nastavak demokracije“, „manastir koji svjedoči o postojanju srpskoga naroda na ovim područjima od 14. stoljeća". Lijepo, sada ćemo omogućiti sve kako bi imali dobre odnose sa Srbima, ugostit ćemo njegovu „porodicu“ tijekom ljetnih praznika i „region“ će ponovno zasjati u svom crvenom sjaju, premazan sa svijetlom žutom bojom kako netko nebi nešto pogrešno pomislio. I na mala vrata „mi“ ćemo ponovno postati „drugovi“.
Gospodine Tadiću shvaćate li da je moja Hrvatska ponovno bila uplakana tjedan dana prije vašeg dolaska? Mi smo se sjećali ubijenih i masakriranih hrvatskih branitelja i civila Vukovara, Škabrnje i mnogih drugih sela i gradova. Mi smo se sjećali ubijenog života, prekinutog djetinjstva, srušenih sakralnih objekata i ponovno palili svijeće na grobovima naših najmilijih. Mnoga ubijena tijela su nestala i nikada nisu nađena. Mnoge majke, očevi i djedovi i dalje tuguju i mole Boga u providnost nalaska njihovih tijela, kako bi spokojno mogli živjeti čuvajući drage uspomene na živote svojih najdražih.
Gospodine Tadiću vaš posjet ne ohrabruje, ne pruža nadu, ne tješi, ne priznaje krivnju, ne kaje se, i ne veseli! Vaša nostalgija za bakinim sokom nema nikakvu poveznicu s nostalgijom za ljubavlju, žrtvom, zagrljajem i mirom. Vaša posjeta manastiru nema nikakvu poveznicu s kipom Majke Božje kojoj su vaši sunarodnjaci odsjekli glavu u mojo župi u Škabrnji.
Gospodine Tadiću, problem je puno dublji od „raspetljavanja pravnog čvora“ , a dogovori nisu u pravnim pitanjima već u ljudskom srcu. Neki od ponuđenih odgovora za Vukovar i Škabrnju su vam gore.
Majinka