Oštra zima i snijeg koji je zatrpao cijelu Hrvatsku pokazali su da su braniteljski problemi i veći nego se do sada mislilo. Osim „uobičajenih“ već svima dobro znanih problema s kojima se branitelji svakodnevno susreću, isplivali su i problemi branitelja – beskućnika. Do sada se o tome malo govorilo ili se nije znalo gotovo ništa. Snijeg i val hladnoće zahvatili su i naše obalne gradove, pa tako i grad Rijeku. Nenaviknuti na takve zimske uvjete posebno su bili ugroženi riječki beskućnici, a tada se saznalo da je među njima i određen broj hrvatskih branitelja.

Branitelji beskućnici, naši sugrađani kojih kao da smo postali svjesni tek kada smo začuli njihov apel i apel ekipe iz centra za beskućnike „Ruža sv. Franje“ da im se pomogne i skloni od iznimno niskih temperatura koje su smrzavale Rijeku  proteklih desetak dana. I uistinu, javnost ali i Grad Rijeka iskazali su se tih dana, i svim beskućnicima pronađen je smještaj  u centru Crvenog križa. Grad Rijeka je preuzeo troškove od 80 kuna koliko iznosi dnevni boravak u centru, a javnost je prikupljala potrepštine u obliku hrane i odjeće. No, s prestankom ekstremnih hladnoća, prestaje i mogućnost korištenja toplog smještaja za nekolicinu njih. Naime, danas, svi oni napuštaju prostor riječkog Crvenog križa, i vraćaju se na svoje uobičajne punktove. Ovakva situacija  još je jednom aktualizirala problem trajnijeg rješenja za smještaj beskućnika.

Situacije koje su ih dovele do trenutnog stanja svima su drugačije, bilo da se radi o raspadnutim obiteljskim odnosima, ili o nepravdi koja ih je snašla. Mnogi od njih su ratni vojni invalidi i branitelji Domovinskog rata. No, sada im se, bez pomoći društva teško iz nje izvući. I tu nastupamo mi kao odgovorni pojedinci. Bilo samo kao senzibilizirani članovi duštva, sudionici humanitarnih akcija ili slučajni prolaznici. Korak od normalnog života, do ruba društva, danas je kraći nego ikada!

Nekoliko njih ispričalo nam je svoje tužne priče. Iako su bili ranjavani, a neki od njih su proveli cijeli rat na prvoj crti bojišnice, danas su beskućnici.
Obišli smo i nekoliko mjesta na kojima borave i provode noći u neljudskim uvijetima. Štakori i miševi nebi tamo preživjeli, rekao je jedan od njih.

 

Atif Okić - dragovoljac  Domovinskog rata i HRVI

Spavali smo u nemogućim uvjetima, kako je bila jako velika hladnoća volonteri nas skupljaju i odvoze u crvrni križ.
Prije četiri godine dobivam riješenje o dodjeli stana od grada Rijeke, evo do sada nisam dobio ništa. Spavam po podrumima, jazbinama, među štakorima  i miševima. Gospodo moja draga, spavam u smeću i izmetu do kraja, tu se obavljaju nužde velike i male. Ja kao hrvatski branitelj i RVI koji je proveo ni sam neznam koliko po rovovima. U tim rovovima dao sam cijelog sebe ali neću sada pričati o tome, sada spavam tamo gdje i štakori bježe. Jedva hodam ranjen sam u obje noge, zar sam to zaslužio?! - pita se Atif.

Izbacuju nas van radi maškara, to bi značilo da su maškare vrijednije od naših života. Pa dobro, ako treba ja ću umrijet na ulici. Molio bi gradonačelnika da dođe, da vidi u kakvim uvjetima živimo. I što poslije ovoga, maškare će proći za dva tri dana. Mi opet moramo nazad na ulicu, ali evo dolaze kiše ružno vrijeme, a kamo ćemo mi.
Po mojoj procjeni u gradu Rijeci toliko mjesta ima da nitko nebi spavao na klupi u podrumima ili tko zna gdje. Svi bi mogli biti zbrinuti - govori Atif.
Atif priča kako smještaj mogu dati ali ne daju.

- To je birokracija ili što li ti ja znam. Ako nekome daš smještaj, a on spava na klupi to je njegov problem, tu nitko ništa ne može.
I za kraj Atif poručuje gradonačelniku: Gradonačelniče, pogledajte sami sebe ali i druge oko sebe!

Ante Nikšić - dragovoljac Domovinskog rata

Ante Nikšić dragovoljac je domovinskog rata, on i njegov suborac imaju sreće. Naime oni su u prihvatilištu za beskućnike “Ruža svetog Franje“ u Rijeci, tako da oni još neće na ulicu.
Ante je stupio u obranu Republike Hrvatske na samim početcima, proveo je na prvoj liniji nekoliko godina. Kada rat završava Ante nastavlja raditi i bori se za vlastitu egzistenciju mijenjajući poslove. Do prošle godine nekako je i išlo, dok nije dobio moždani udar. Ostaje bez posla, bolestan i napušten od svih. Utočište pronalazi u prihvatilištu gdje smo ga i našli.
Nikada ništa nisam tražio od države, ali evo takvo me je stanje sada snašlo da sam počeo razmišljati o tome. Nakon moždanog udara nisam se još oporavio, a i neznam oću li uopće. Mislim da sam zaslužio da mi država na neki način pomogne. Mislim da bi svima trebalo biti jasno, da mi je teško uopće sada i raditi već imam i koju godinu i teško se oporavljam.

Safet Avdullahu - dragovoljac Domovinskog rata

Dragovoljac sam Domovinskog rata od srpnja mjeseca 1991. godine pa do završetka akcije Oluja.
Ranjen sam 10. Siječnja 1992. u izviđačkoj akciji, koju smo uspješno obavili, ali nažalost imali smo jednog poginulog. Nakon toga ne mogu više obavljati zadaće u izviđačko – diverzantskom vodu ali nastavljam držati položaje. Bilo je dobro još za vrijeme rata, stajali smo rame uz rame branili Hrvatsku. Nakon rata svi nas zaboravljaju ostajem potpuno sam, nema više prijatelja, nema nikoga. Želio bih da mi se prizna status kao i svakom drugom HRVI, da mogu imati samo ono osnovno za život. Ne tražim ništa nemoguće već  samo ono što mi zakonski pripada, ako kao ratni invalid ne mogu  ništa dobiti onda barem neki poslić da mogu živjeti i prehraniti obitelj. Naime, Safet je albanski dragovoljac, kada je rat u Hrvatskoj završio počeo je rat na Kosovu. Tako da on nastavlja svoje ratovanje, kada je rat na Kosovu završio vraća se u Hrvatsku.

Safet nam nastavlja svoju tužnu priču: Nisam išao u rat da bi nešto dobio ili profitiro nego sam išao srcem, da napokon ova zemlja Hrvatska postane neovisna i slobodna. Kada je rat u Hrvatskoj počeo, nisam htio napustiti svoje prijatelje Hrvate, ako su oni mogli uzeti pušku i išli braniti Hrvatsku ja ih jednostavno nisam mogao napustiti. Nikada nisam gledao tko je tko, za mene je bio dobar svaki onaj koji je nosio šahovnicu Hrvatske vojske i stao u obranu Hrvatske. Bili smo svi ko braća jedan za drugog, kad je rat završio svatko je otišao na svoju stranu. Možda bi ja i ostvario svoja prava ali mene je čekao drugi rat, rat na Kosovu tako da sam morao ići braniti i svoju domovinu. Uz božju pomoć ostao sam živ i glava je na ramenu. Bog me je čuvao, a i tamo sam pretrpio sve i svašta - govori Safet.

I za kraj Safet poručuje svojoj braći po oružju, braći Hrvatima: Sjetite se 1991. godine kada smo stajali rama uz rame kao braća, kada smo se grlili i slavili pobjede zajedno! Sjetite se kada smo nazdravljali na dan priznanja Hrvatske 15.01.1992. godine.  Govorili su mi, ti si naš brat Šiptar, grlili su me a i ja sam njih grlio kao braću! Sjetite se kada su nam suze svima tekle na taj dan 1992.godine. Na taj dan sam izašao iz bolnice, samo silom sam izašao da bi sa svojom braćom Hrvatima mogao proslaviti priznanje Hrvatske. I dok su svi na neki način zbrinuti ja i dalje lutam ulicama i tražim neki posao, svi mi govore biti će nešto  čekaj, zvat ćemo te. Ali ja i dalje lutam i sada sam tu gdje jesam – završava svoju priču Safet.

Kako li za ove hrvatske mučenike danas zvuče zaključci hrvatskog Sabora iz 1992.g. doneseni pigodom međunarodnog priznanja RH:
- Sabor RH odaje priznanje hrabrom hrvatskom vojniku koji je ostavio svoj dom i sebe podario službi za domovinu baš kao i bezbroj puta u povijesti borbe hrvatskog naroda za opstanak na ovim prostorima i na taj način, uz odlučnu volju cjelokupnoga hrvatskog naroda i svih državljana RH, te vrhovništva RH, dao ogroman doprinos ostvarenju 900 - ljetne težnje hrvatskog naroda za vlastitom državom. -

Tekst i foto: Valter Lulić
Obradio i prilagodio: DKT

Portal UHD91

< «		» >

Kolumne - Reportaže