Kuha li se nešto u balkanskom loncu?

Stjepan Mesić izjavio je da bi u slučaju da Milorad Dodik raspiše referendum o neovisnosti Republike Srpske, vojskom prekinuo Koridor u bosanskoj Posavini. Što se krije iza te, za Mesića vrlo čudne izjave, vjerujem da se pitaju mnogi. Ova prijetnja tim je  čudnija jer je upravo Mesić bio taj koji je nebrojeno mnogo puta Hrvatsku optužio za agresiju na BiH. Odgovor srbijanske strane nije se morao dugo čekati. Premijer RS Milorad Dodik ocijenio je kako je riječ o «ratnohuškačkoj izjavi», dok je član predsjedništva BiH Nebojša Radmanović izjavio da je Mesić spreman uvući i NATO u rat u BiH da bi «izliječio svoje političke frustracije». Radmanović je otišao i korak dalje pa je optužio Mesića i Komšića da su planirali rat u BiH. Sve ovo događa se samo nekoliko dana nakon Mesićeva posjeta Kosovu koji je izazvao oštre reakcije službenog Beograda.

S obzirom da se Mesića nikako ne može označiti kao «desničara» ili hrvatskog nacionalista, nameće se logično pitanje: koji je cilj ovog Mesićevog postupka? Prije nego pokušamo odgovoriti na to pitanje valja podsjetiti na jednu stvar. Naime, u veljači prošle godine u New York Times-u objavljen je članak u kojemu je pisalo da u slučaju da Republika Srpska proglasi neovisnost, da Republika Hrvatska šalje vojsku na Banja Luku. U članku se, među ostalim, spominjala Hoolbrokeova izjava da BiH prijete ratne trublje i da nikad nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma u BiH nije bilo toliko tenzija, a toliko malo suradnje. S obzirom da se NYT-u ne može spočitati neupućenost u događanja u BiH, ta izjava svakako nije dana tek tako. Postoji li kakva uzročno-posljedična veza između članka NYT-a i Mesićeve izjave možemo tek nagađati.

Ako govorimo o možebitnim motivima Mesićeve izjave moguće je više solucija. Jedna od njih mogla bi biti čisto dnevnopolitičke naravi. Moguće  je da Mesić pred kraj vladavine želi barem djelomično popraviti svoju lošu sliku u nacionalističkim krugovima koji ga otvoreno nazivaju krivokletnikom i anacionalnim elementom. Ako je tome tako, tad se ovaj postupak može smjestiti u isti okvir s pomilovanjem Siniše Rimca. Drugi motiv mogao bi biti povezan s Mesićevim vrlo prisnim odnosima s bošnjačkim krugovima. Poznato je, naime, da je Mesić tijekom deset godina svoje vladavine bio vrlo čest gost bošnjačkih političara, dok je s druge strane hrvatske gradove u BiH zaobilazio u širokom luku. Treća solucija – poglavito ako uzmemo u obzir da je Mesić nedavno bio na Kosovu – mogla bi biti njegova navodna povezanost s kosovskim krugovima za koje su neki tvrdili da su mu financirali i kampanju – a koji krugovi svakako nisu prijateljski nastrojeni prema Srbima.

Međutim, uzmemo li u obzir da je Mesić do sada vrlo uspješno obavljao povjerene mu zadaće inozemnih centara moći, koje su zadaće mahom išle protiv hrvatskih nacionalnih interesa (prisjetimo se samo dilanja dokumentima i tzv. transkriptima), nije isključena mogućnost da Mesić i sad samo odrađuje jednu od povjerenih mu zadaća. Jer, čak i američki predsjednici – predsjednici zemlje koja je gotovo stalno umiješana u ratove – znaju za nepisano pravilo da se u zadnjoj godini mandata ne započinju novi ratovi i ne daju izjave koje bi se mogle protumačiti kao ratnohuškačke. A kako je Balkan uvijek bio «bure baruta», eksperimentalna radionica velikih sila - i vrlo često detonator kriza globalne naravi - dovoljna je samo jedna iskrica da se ponovno zarati. Uz nesređene odnose u BiH, tu je i pitanje Kosova, pitanje Albanaca u Makedoniji itd.

Nameće se i pitanje s kojom bi to vojskom Mesić spriječio proglašenje neovisnosti Republike Srpske? Hrvatska, istina, jest u NATO-u, no ako je stanje hrvatske kopnene vojske slično onomu u ratnom zrakoplovstvu, tad Hrvatska ne bi naročito uspješno prošla u okršaju s bilo kojom vojskom. Hrvatska se vojska – tj. Stjepan Mesić koji je njen vrhovni zapovjednik - , odrekla svog ratnog zrakoplovstva te ponudila nadzor i kontrolu hrvatskog neba Italiji. Srbija s druge strane ubrzano radi na obnavljanju svog zrakoplovstva. Slučajno? Ne bih rekao. Svaka panjugoslavenska koncepcija (a «jugosfera» nije ništa drugo nego njezin zametak) pretpostavlja i jaku Srbiju.  Dodamo li tomu činjenicu da su hrvatske obavještajne službe «hrvatske» samo po svom nazivu, ali ne i po sadržaju, slagalica time biva do kraja popunjena.

Nakon briljantnih vojno-redarstvenih akcija Bljeska i Oluje gdje je do nogu potučena velikosrpska politika, kao i politika mentora i sponzora velikosrpske politike, ne treba uopće sumnjati da bi mnogi htjeli vidjeti poniženje i poraz Hrvatske vojske. I zato: oprez!

Davor Dijanović