Laku noć Hrvatska

Tko ima živaca čitati političko-ideološke traktate kolumnista jutarnjeg lista Ante Tomića, taj znade da ne može proći dugo vremena a da se spomenuti ne očeše o onaj dio hrvatskog življa koji nije zaboravio što se  događalo u Hrvatskoj devedesetih i koji ne nasjeda na euro-opsjenarske mantre o okretanju budućnosti, pri čemu to okretanje budućnosti za njih, dakako, nužno pretpostavlja nametanje kolektivne amnezije za događaje iz devedesetih. Taj dio hrvatskog življa redovito biva izložen pokušajima različitih oblika diskreditacija. U slučaju dotičnog autora poznato je da je riječ o korištenju ironije.  Tako mudri  Ante nerijetko zna  one besramnike koji su se usudili zapamtiti da je Hrvatska devedesetih bila žrtva srbočetničko-JNA agresije, ironično optužiti da su teoretičari zavjere, da u svemu vide srpsko-bjelosvjetsku zavjeru.

Takvi bestidnici i paranoici, kaže Ante, optužuju njega i  ostale istinoljubive, slobodoljubive, slobodnomisleće i prošlošću neopterećene novinare da su «mrzitelji svega što je Hrvatsko». Time se s jedne strane želi sugerirati da takvih mrzitelja nikako nema (i da su se oni koji ih spominju pozdravili s pameću), dok se s druge strane želi proizvesti semantička promjena određenih termina, pa će tako onaj koji će sutra spomenuti da netko mrzi Hrvatsku biti izložen medijskom izrugivanju (tako  primjerice pojam «domoljublje» - a kao posljedica dugogodišnjeg medijskog obmanjivanja -  danas kod mnogih izaziva podsmijeh i evocira sliku kriminalca zaogrnutog nacionalnom zastavom).

No, pustimo barem za sada plaćeničke, pardon, slobodnomisleće novinare. Valja se radije zapitati: postoje li ili ne postoje oni koji «mrze sve što je Hrvatsko»? Iako se time izlažem opasnosti da me kakav slobodnomisleći novinar i samog počasti epitetom teoretičara zavjere, ja ipak kažem da postoje. I ne samo da postoje, nego su takvi kolovođe političkog i društvenog života u Hrvatskoj. Vrlo ih je lako prepoznati, identifikacijska iskaznica im je sljedeća: takvi će redovito minorizirati zločine totalitarnog jugoslavenskog režima,  prešućivat će srbočetničke zločine, dok će s druge strane bjesomučno potencirati i preuveličavati zločine počinjene s hrvatske strane u Domovinskome ratu. Dapače, takve će rijetke zločine prikazivati kao nešto što Domovinski rat (inače najčišći rat u Europi u 20 st.)   definira u njegovoj biti. A kako takvi mrzitelji kontroliraju medije, nastojat će takve krivotvorine nametnuti i ostatku stanovništva. Klasičan primjer za to filmska je produkcija. Naime, kako mediji pišu, na 56. Festivalu igranog filma u Puli prikazan je film «Crnci». Evo što najčitanija dnevna tiskovina kaže o spomenutom filmu: «...nastavak filma vraća nas u mračne kazamate Domovinskog rata, napuštene vojarne, skladišta i tvornice, u kojima su razne paravojne jedinice ubijale nepodobne civile, i ljude s “crnih lista”. “Crnci” se izrijekom referiraju na aktualni slučaj “garaža” iz Osijeka zbog kojeg je Branimir Glavaš prvostupanjskom presudom osuđen na deset godina, povezujući svojim naslovom “Branimirovu osječku bojnu” s fašističkim, ustaškim formacijama Francetićeve Crne legije i Bobanovih “crnaca”». E sad, naravno da nitko razuman neće negirati da takvih zločina nije bilo, ali kada se za takav film kaže da je «uopće jedan od najznačajnijih hrvatskih filmova od samostalnosti», čitava stvar time poprima bitno drugačiju dimenziju. Ako je, naime, taj film « jedan od najznačajnijih hrvatskih filmova od samostalnosti», poruka je  vrlo jasna: zločini počinjeni s hrvatske strane značajno su obilježje Domovinskog rata.  A kada se u čitavu tu priču ubaci i uvijek poželjna ideološka etiketa fašizma (iako svjetski priznati autoriteti na području političke filozofije ustaštvo ne smatraju fašističkom ideologijom), tada je željeni cilj - negativna mistifikacija Domovinskog rata -  ostvaren do kraja.

Međutim, nakon emitiranja filmova kao što su «Svjedoci» ili «Oluja nad Krajinom», i to na nacionalnoj (nomen non est omen!) televiziji, ovakvo što ne treba nas nimalo čuditi. Poznato da je da je danas vrlo unosan posao u Hrvatskoj sotonizirati Domovinski rat, zabranjivati koncerte dragovoljca Domovinskog rata, a s druge strane koalirati s bivšim četnicima i organizirati koncerte osoba koja su vrijeme Domovinskoga rata pjesmom  zabavljale jugočetničke monstrume. U isto vrijeme filma o stradanju 1200 hrvatskih civila u Osijeku nismo čuli da ima (takav film očito je mrzak konstruktorima Zapadnog Balkana i njihovoj sužanjskoj pasmini raspoređenoj po Hrvatskoj).  U isto vrijeme HTV ne želi emitirati filmove kao što su «Hrvatska ljubavi moja». U isto vrijeme zabranjuje se emitiranje spota domoljubne pjesme «Posljednja bitka» od Najboljih hrvatskih tamburaša. Da ne nabrajamo dalje.

Ima li hrvatskom (samo)ponižavanju kraja? Na to pitanje teško da se može dati odgovor. No jedno je sigurno: Hrvati su doista najtolerantniji narod na svijetu.

Davor Dijanović