Vratite nam rane 90-te

...ali bez privatizacijske pljačke, molim!

Slobodan Krnić iz 142. Drniške brigade, branitelj koji danas nažalost više nije s nama, volio je reći -  volimo Domovinu bez rezerve, a vlast tek ako i kada zasluži. Zapravo, vlast i političare ne mora se voljeti ili ne voljeti. Oni jednostavno moraju zaslužiti da ih cijenimo. Koji bi odgovor dobili kada bi javno zapitali sve istinske branitelje što im je bilo najčasnije u životu što su napravili? Dakle, onih  oko 300 tisuća preživjeljih koje se danas zapostavilo i marginaliziral. Vjerujem da bi odgovor bio rane 90-te i odaziv za obranu Domovine.

Koji bi odgovor dobili ako te iste branitelje pitamo bi li to ponovili 2009? Možda bolje da ne pitamo, ali znate kako se kaže – jednom branitelj uvijek branitelj. Mi jednostavno ne možemo pobjeći od nas samih i onoga što smo učinili. Ponekad mi se čini da većina od nas koji smo bili spremni poginuti za Hrvatsku (znam da to danas zvuči patetično) jednostavno ne razlikuje Domovinu od državne (političke) vlasti. Sjetite se onih početaka, zamračenja, uzbuna. Sjetite se onih dramatičnih javljanja novinara-heroja iz Vukovara, rušenja Masleničkog mosta, pada Drniša, Škabrnje, obrane Osjeka, Šibenika, Dubrovnika itd.
Nismo ništa znali o ratovanju. Nismo ništa imali od oružja. Znali smo samo jednu stvar  i to dobro znali. Znali smo da treba braniti Domovinu. Sjećam se kako smo tada govorili da sve ovo radimo i žrtvujemo zbog Hrvatske i budućih generacija, a ne zbog HDZ-a, SDP-a i drugih stranaka i političara.

Nakon osamnaest godina i svega što smo proživjeli te misli iz ranih 90-tih kao da danas imaju posebnu važnost.  Ništa nije važnije od Hrvatske, nikakve stranke i političari. Sve je to prolazno. I mi smo prolazni, ali ono što smo učinili ostaje vječno.
Neka ne čudi ostale naše sugrađane kada branitelji požele povratak u te rane 90-te tražeći utjehu u tim ponosnim danima i godinama. Zato Tyson ima pravo zapitati se – gdje je nestao taj ponos? Taj ponos je nestajao kroz ovih osamnaest godina. Taj ponos je nestajao sa svakom glupošću naših političara koji su uzeli pravo samostalno odlučivati o našoj budućnosti. Budimo iskreni, taj ponos je nestao onog trenutka kada su se neki branitelji koji vode pojedine braniteljske udruge stavili na raspolaganje nekim političkim opcijama i strankama, a na račun objektivnosti pa i političke neutralnosti. Nije sporno ako je netko član neke stranke, ali Domovinski rat i braniteljske udruge moraju biti iznad politike i politikantstva.
Zašto se ne čuju braniteljske udruge kada objektivno i konkretno treba kritizirati sve ovo negativno što se događa u Hrvatskoj? Političare treba pohvaliti kada to zasluže, ali i pozvati na odgovornost zbog neznanja, nekompetentnosti, nepoštenja i dezerterstva.

Donosi se novi Zakon o pravima hrvatskim braniteljima. Mene kao branitelja nitko nije pitao za mišljenje. Zašto braniteljske udruge nisu ozbiljnije organizirale javnu raspravu? Koliko je uopće braniteljskih udruga i njihovih članova bilo u mogućnosti reći svoje mišljenje?  Zašto taj Zakon potvrđuje nelegalno stanje oko broja branitelja, lažnih branitelja i ratnih invalida? Zašto se ne skine tajna s popisa branitelja i ne objavi Registar branitelja?
Ministar branitelja olako zaključuje kako bi se branitelji i danas žrtvovali za opće dobro. Da li je 99% običnih branitelja koji nisu aktivni u braniteljskim udrugama i žive običnim životom, uopće sposobno više se žrtvovati za bilo što kada vide kako se „žrtvuju“ političari? Uvredljivo je što se političari pozivaju na žrtvu branitelja samo kada žele progurati neki zakon ili dobiti neki jeftini politički bod.

Vraćam se na mog Slobodana Krnića. Prisjećam se naše misije na pregovorima u okupiranom Žitniću 1992 kada je trebalo tajno snimiti sve nazočne domače i „uvezene“ vojnike, a posebno prave četnike tadašnje tzv. Krajine. Neki su se iz SIS-a, koji tada i nisu bili u Žitniću, hvalili kod Franje za dobro obavljen posao. Slobodan je znao da je to nepravedno, ali mu nije bilo krivo. Bitno da je posao uspješno izvršen.
Zato, nije grijeh vraćati se u rane 90-te pa makar tako bježali i od nepravedne sadašnjosti. Ono što ćemo tamo sigurno naći jest upravo taj naš ponos. Onaj isti ponos koji se čini izgubljenim.  U duhu ranih 90-tih naći ćemo i novu snagu, novu motivaciju. Vratite nam 90-te, ali za počinjenu pljačku netko jednostavno mora odgovarati.

Mladen Nakić