Pronašao sam nedavno jedan zanimljiv filmić na internetu. Hrpu mušica se stavi u staklenku, staklenka se zatvori te ostavi na miru jedno vrijeme, za to vrijeme mušice lete u prostoru omeđenom staklenom opnom. Nakon određenog vremena staklenka se ukloni i rezultat pokusa je jasno vidljiv. Mušice se i nakon micanja staklene barijere ponašaju kao da je staklenka tu. Lete samo do nepostojeće barijere gdje je dotad bila staklena opna i nikako ju ne prelaze, ostaju u tom zamišljenom prostoru do smrti, podudarnost njihovog leta i prijašnjeg položaja staklene opne je zapanjujuća, u milimetar.
Nije dugo trebalo da mi na um padne jedna usporedba s pokusom koji sam upravo vidio. Često se kod Hrvata možemo susresti sa strahom od vlastitog hrvatstva, sa strahom od vlastitog nacionalnog osjećaja, nacionalnog ponosa. Kad za 5. kolovoza netko izvjesi barjak na kuću, uvijek će se naći netko tko će to kritizirati, tko će to smatrati pretjerivanjem, pretjeranim „hrvatovanjem“, kad netko u društvu zapjeva neku domoljubnu pjesmu, uvijek će se naći netko tko će ga pokušati ušutkati. Sva obilježja državotvornosti, počasna straža, povijesne odore, povijesni simboli i nazivi, razne tradicije, mnogi će smatrati pretjerivanjem, kičom. Ne volimo raspravljati o našoj povijesti, naši povijesni velikani za mnoge naše ljude ne predstavljaju apsolutno ništa, ne uviđamo važnost nacionalne kulture, ne uviđamo bogatstvo hrvatske baštine, ne uviđamo i ne njegujemo naš nacionalni identitet. Ismijavamo domoljube i one koji pokušavaju nešto raditi u tom smjeru. Kod mnogih, i dobronamjernih Hrvata, i sama riječ domoljublje, nacionalizam izaziva nelagodu.
Često o sebi mislimo kako smo jadni, slabi, nemoćni, kako nam se jednostavno ne vrijedi boriti jer smo preslabi da nešto postignemo. Često mislimo o sebi kao malenoj zemlji iako je Republika Hrvatska površinom veća i od Nizozemske, Belgije, Švicarske, Luksemburga, i neusporedivo bogatija prirodnim bogatstvima od njih. Često o sebi mislimo kako smo maleni narod iako nas u Republici Hrvatskoj ima tek nešto manje nego Norvežana u Norveškoj. Kao da se bojimo sebe, kao da se bojimo voljeti sami sebe, svoju zemlju i svoj narod, ponositi se svojom kulturom i prošlošću. Kao da smo uvjereni da smo nemoćni i nesposobni za ništa drugo osim bijednog životarenja. Zašto je to tako, zašto smo u strahu ? Da bi mogli o nečemu donijeti zaključak, moramo razmisliti, moramo znati činjenice, moramo analizirati naše okruženje, našu prošlost i iz toga izvesti logične konkluzije.
Krenimo analizirati posljednjih pedesetak godina naše povijesti. Kroz 45 godina postojanja komunističke Jugoslavije mi Hrvati smo plašeni baukom nacionalizma. Hrvatski je nacionalizam izjednačavan s fašizmom i zločinom. Svaki pokušaj ostvarenja nezavisne hrvatske države je proglašen neoprostivim zločinom. Mnoge hrvatske obitelji su živjele u strahu, kod mnogih hrvatskih ognjišta se potiho šaputalo o najmilijima koji se nisu vratili s križnih puteva. Čak i najbanalnije stvari poput pjevanja domoljubnih pjesama, isticanja neki povijesnih hrvatskih posebnosti i simbola, proglašivane su teškim nacionalizmom, primitivizmom, nazadovanjem, kontrarevolucionarnim djelovanjem, a sam pojam nacionalizma je demoniziran i izjednačavan sa šovinizmom. Svaki izraz hrvatskog nacionalizma je radikalno kažnjavan, batinama, zatvorom ili metkom u potiljak. Stav da su Hrvati narod zaseban i različit od Srba i da Hrvati imaju pravo na vlastitu državu je proglašen radikalnim, ekstremnim divljanjem fašističkih povampirenih hrvatskih šovinista. Poziv na osnovna nacionalna i ljudska prava Hrvata, zagarantirana svakom narodu na svijetu, je proglašen ekstremističkim. U isto vrijeme je pokušavano stvoriti nekakav prihvatljivi oblik Hrvata, jugohrvata koji su pokorni, pitomi, mirni, koji drže glave dolje, ne postavljaju pitanja, kojima njihovo hrvatstvo ne predstavlja ništa više osim zemljopisne odrednice.
Postavljeni su limiti, barijere do kojih nečije hrvatstvo smije sezati, tko prijeđe taj limit, smatran je ekstremnim nacionalistom i izopćen iz društva. Hrvatima je ispiran mozak, iskrivljavana hrvatska povijest, mnogima je postalo sasvim normalno da se njihov jezik naziva srpsko-hrvatskim.
Vidite li sad usporedbu s onim mušicama? Hrvati su kroz 45 godina živjeli u jugoslavenskoj staklenci, njihovo domoljublje, nacionalni osjećaj je 45 godina bio limitiran, određen jasnim barijerama čiji je prijelazak uvijek bio žestoko sankcioniran. A taj limit je bio vrlo malen, taj prostor u kojem je hrvatstvu bilo dopušteno disati, bio je vrlo skučen. Kroz 45 godina većina Hrvata je prihvatila te barijere, taj limit i ponašala se unutar tih normi. Tko nije, taj nije dobio drugu priliku za prijeći limit. Kroz 45 godina većina Hrvata je naučila koliki je taj limit i prihvatila ga kao nešto normalno, nešto potpuno prirodno i jasno, nepotrebno preispitivanja.
Kad je početkom devedesetih jugostaklenka uklonjena, Hrvati su kao one mušice i dalje nastavili letjeti samo do nekadašnjih, sada nevidljivih barijera, ali jasno određenih u njihovim umovima. Kroz Domovinski rat, stanje je bilo bolje, barijere su nakratko pale, no nakon prestanka ratnog zanosa, um prosječnog Hrvata je nastavio funkcionirati u onom limitu u kojem je funkcionirao do 90./91. Ponašamo se isto kao mušice kad im se uklone staklenke, bojimo se voljeti sebe, bojimo se istaknuti hrvatske barjake, zapjevati hrvatske pjesme, slaviti hrvatske junake, iskazati naše hrvatstvo. Bojimo se istraživati našu prošlost i tražiti istinu o nekim teškim vremenima naše povijesti, prihvaćamo tabue i povijesne krivotvorine koje su nam drugi nametnuli. Kao da se sramimo biti Hrvati, kao da se sramimo pričati hrvatski, misliti hrvatski. Tko malo proviri iznad zamišljene crte na kojoj je nekad stajao poklopac jugostaklenke, ostale će ga mušice klepnuti po glavi i povući natrag u prihvatljivo područje hrvatstva. Zapravo, mnogi ni ne znaju što je to što čini naše hrvatstvo, ne znamo našu povijest, naše simbole, našu kulturu, i što je najgore, mnogi od nas te osnovne stvari niti ne žele naučiti. A hrvatstvo nisu „neprijateljske ofenzive“, „Mirko i Slavko“, „ portret voljenog vođe maršala“ i „Dan Republike“, nije Hrvatska nastala 45.-e, niti je nestala kad se jugostaklenka rasplinula u tisuće komadića.
Bojimo se, ako previše hrvatujemo, da ćemo otvoriti Pandorinu kutiju, da ćemo našim hrvatovanjem pokrenuti neke strašne sile pakla. Kao da posjedujemo nuklearno oružje koje ima snagu uništiti svijet, a okidač je naše hrvatovanje.
Mislimo da smo mali, da smo nemoćni i nesposobni, valjamo se jednoj te istoj kaljuži i ne želimo uopće izići iz nje, iako smo kroz povijest postigli mnogo više i svijetu dali ostvarenja pred kojima se mnoge danas „renomirane“ nacije mogu postidjeti. Često smatramo kako moramo ići u korak sa zemljama u ex-yu prostoru, kako se ne smijemo isticati od njih i ne daj Bože ih ostaviti korak, dva iza nas. Da javno iskažem misao da bi Hrvatska mogla biti najbogatija i najuspješnija zemlja svijeta s najboljim standardom življenja, većina Hrvata bi prasnula u smijeh i proglasila me luđakom. Ali što je tu ludo ? Ako pomno analiziramo sve ono što imamo i što možemo postići kad bi imali samo malo optimizma, volje i želje, možemo doći do zaključka da taj scenarij uopće nije neostvariv.
Domovina je kao majka, narod je kao proširena obitelj, braća i sestre. Može li se previše voljeti majku ili braću i sestre, može li se previše boriti za njihovu sreću i skrbiti za njih ? Ne bojmo se, prijeđimo hrabro barijere koje su nam drugi postavili, porušimo granice „prihvatljivog hrvatstva“ u našim umovima, izvan njih nas čeka veličanstveni prostor ponosa, dostojanstva, časti, hrvatske kulture, povijesti i budućnosti. Izvan tih granica, iznad nametnutog limita hrvatstva nas čeka hrvatska budućnost, bogata, jaka i slobodna Hrvatska, ponosna i dostojanstvena Hrvatska. Hrvatujmo do mile volje, hrvatujmo i radimo. Za budućnost, za Hrvatsku.
Josip Medak