" Ja ne razumijem što hoće kazati oni koji vele da domovina Hrvatska ... koja je pet stoljeća prkosila istoku i zapadu, ne može o sebi neodvisna stajati ... Ja ... samo velim da naša domovina kako nekad bijaše, tako i danas može biti samostalna: ja htjedoh dokazati da mi, ako smo muževi slobode i napretka, moramo nastojati da našem narodu izbijemo iz glave onu vjeru ... kao da smo mi tako slabi da ne možemo drugačije nego kao bilo čiji robovi živjeti. "
- Otac domovine dr. Ante Starčević
Izraelski premijer Benjamin Netanyahu pokušava dobiti podršku svoje vlade za vojni udar na Iran koji pak izražava svoju odlučnost u obrani iranskog teritorija i prava na nuklearni program. Određeni izvori javljaju da i Britanija užurbano priprema vojsku za sukob s Iranom. Ne treba biti neki veliki geostrateški stručnjak pa da se zaključi kakve bi teške posljedice po svijet imao jedan takav sukob jer Iran nisu afganistanska plemena niti kaotični Saddamov Irak. Kad je Bliski Istok u pitanju, uvijek u tu računicu treba uključiti Sjedinjene Američke Države. Dobitnik Nobelove nagrade za mir, predsjednik Obama, prema nekima, čeka rezultate predsjedničkih izbora prije napada na Iran. Trenutno traje pretkampanja republikanaca za nominaciju njihovog predsjedničkog kandidata na izborima 2012. Svi republikanski kandidati su odreda agresivno nastrojeni prema Iranu, izuzev Rona Paula. Teksašanin Ron Paul je jedini kandidat koji se poziva na vraćanje američke politike Ustavu, zahtijeva prekidanje ratova koje Amerika vodi izvan svog teritorija, povratak vojnika kući, svojevrstan povratak politici izolacionizma te vjerojatno jedini shvaća štetne posljedice agresivne američke vanjske politike. Iako iza Paula stoje prvenstveno mladi studenti, a internetske ankete mu daju prednost, indikativno je njegovo zanemarivanje u američkim mainstream medijima. Istovremeno, SAD potresaju nemiri i prosvjedi nezaposlenih i nezadovoljnih. Konzervativni Tea Party pokret i protubankarski Occupy Wall Street pokret svakodnevno jačaju iako imaju malo dodirnih točaka, ako ih uopće i imaju. Čuju se glasovi da Amerika još od vremena građanskog rata nije bilo podijeljenija nego danas.
Svjetska ekonomija i dalje grca u teškim problemima, europska pogotovo. Europska unija strepi zbog Grčke, a vrlo je vjerojatno da će se grčki sindrom širiti na ostale zemlje Europske monetarne unije, prvenstveno Italiju. U Njemačkoj raste nezadovoljstvo te se sve češće čuju zahtjevi za vraćanjem marke. Grčku već mjesecima potresaju nemiri, a prohujali su i Londonom, Madridom, Rimom. Europska kriza je daleko od rješenja, možda je tek u početnom stadiju. Uz ovu trenutnu gospodarsko-političku europsku krizu, Europu posljednjih desetljeća potresa jedna druga kriza o kojoj se malo govori i malo piše, a posljedice su joj teže i trajnije. Europsko stanovništvo nezaustavljivo stari, europski narodi izumiru, a priljev imigranata ne jenjava. Duhovna osnova europske civilizacije polako se razvodnjava, dekadencija i raspad sustava vrijednosti je postao očit. Europa kulturološki i demografski propada. Realna su predviđanja unutrašnjih sukoba i društvenih nemira, kako spontanih, tako i onih potaknutih od treće strane. Za to vrijeme, balkanski lonac polako kuha. Kosovo, Sandžak i Bosna i Hercegovina neka su od mogućih kriznih žarišta, a kao što znamo iz povijesnog iskustva, rijetko kada se balkanske krize nisu prelile na svjetsku razinu.
Razmatrajući sve ove činjenice, nije teško zaključiti da će godine koje dolaze biti iznimno dinamične, nemirne i pune previranja kako na globalnoj političkoj, vojnoj i gospodarskoj sceni, tako i u našem okruženju. U takvim trenutcima većina zemalja pribjegava jačanju vlastitog položaja i suvereniteta te izabire nacionalne, državotvorne vlade. Taj trend je već nekoliko godina prisutan u Europi. Nacionalna desnica trijumfira u nizu europskih zemalja, a države pokušavaju na sve moguće načine povratiti što više suvereniteta u svoje ruke te voditi nezavisnu vanjsku i unutrašnju politiku. Najbolji primjer toga je naša susjedna Mađarska nakon trijumfa Viktora Orbana i njegove stranke Fidesz te jačanja stranke Jobbik.
Hrvatska je priča drugačija. Hrvatska srlja u takvu Europsku uniju i slini nad njenim zvjezdicama. Realno je očekivati trijumf ljevice na ovogodišnjim parlamentarnim izborima što je potpuno suprotno od europskog trenda. No naša ljevica daleko je od nacionalne ljevice kakvu ima većina europskih država. Anacionalna elita tehnomenadžera koji svoju moć i utjecaj vuku iz vremena jugoslavenskog komunizma čini njenu jezgru. Sinekure bivše države, njihovi biološki i ideološki nasljednici te slugani i plaćenici kojima je nezavisna hrvatska država pala u ruke kao jabuka s grane, nit su ju željeli niti tražili, i dalje drmaju hrvatskom politikom, gospodarstvom, tajnim službama, sudstvom, medijima. Nedavno folklorno privođenje Josipa Boljkovca ništa ne rješava. Nemoguće je bilo i od postojećeg HDZ-a, premreženog udbaškim i ex-komunističkim kadrom te kleptomanskim karijeristima, a kamoli i od nadolazećih izravnih nasljednika Saveza komunista Hrvatske očekivati provođenje temeljite lustracije, rješavanje i procesuiranje ratnih i poratnih zločina, poratnih pljački koje više nitko ni ne spominje, ubojstava hrvatskih emigranata te potpunu dekomunizaciju ili bolje rečeno dejugoslavizaciju hrvatskog društva i hrvatske uprave kao preduvjet razvoja moderne, samosvjesne Hrvatske. Neće svoj na svoga. Za pohvaliti je trenutno suočavanje s korupcijom no korijeni problema su puno dublji. Mlade hrvatske generacije koje bi konačno htjele živjeti u sređenoj i modernoj hrvatskoj državi i dalje ostaju taoci ishlapjele gerijatrije i „čuvara tekovina revolucije“ koji na političkoj karti svijeta još uvijek traže Čehoslovačku, SSSR i SFRJ, a istovremeno se predstavljaju nosiocima slobodarstva, profesionalnosti i napretka, zaštitnicima europskih civilizacijskih vrjednota. Njihova nesposobnost, zaostalost u vremenu, prostoru i ideologiji te nehtijenje razumijevanja suvremene političke realnosti ih ne sprječava predstavljati se kao rješenje za tekuće hrvatske probleme.
Državotvorna, nacionalna opcija je još jednom propustila priliku odigrati povijesnu ulogu u hrvatskoj politici te izliječiti patološko bolesni hrvatski politički sustav. Rascjepkani na nekoliko zakrvljenih opcija, vođeni liderima zaslijepljenima svojim egom i mišlju o vlastitoj predestinaciji kao hrvatskih mesija, premreženi plaćenicima vladajućih elita, upitno je koliko bi oni bili uopće uspješni u stvaranju konsenzusa oko bitnih državnih pitanja i sposobni povesti Hrvatsku u novom smjeru kad nisu u stanju postići dogovor niti oko izbornih lista.
Teško je za povjerovati da će nova „hrvatska“ vlada raditi u smjeru povratka hrvatskog suvereniteta, jačanja vanjskopolitičkog položaja Republike Hrvatske te vođenja neovisne hrvatske politike kao što to radi Orbanova vlada u Mađarskoj. Strukture koje će voditi hrvatsku državu još uvijek nisu prežalile propalu jugoslavensku. A Jugoslavija i Hrvatska su negacija jedna druge. Imamo li stoga razloga strepiti nad Hrvatskom u godinama koje dolaze, a koje će biti sve samo ne mirne i bezbrižne ? Ulaze li Hrvati u vučji brlog kao ovce bez pastira ? Hoće li nova“ hrvatska“ vlada znati, a pitanje je hoće li i htjeti kormilariti hrvatskom lađom kroz sva nemirna mora i oluje koje su očito pred nama ? Kao što smo rekli, države u kriznim vremenima teže jačanju vlastitog položaja i suvereniteta, no poznavajući one koji dolaze na hrvatski tron, vjerojatnije je očekivati njihovo trčanje pod skute svojih stranih gospodara, kako onih briselskih i prekoatlantskih, tako i beogradskih. Hoće li neka nova kriza njima biti samo izgovor za nove balkanske saveze i federacije jer je očito Hrvatska po njima nesposobna preživjeti bez „zaštite“ topova s Kalemegdana, kao što su neki prije njih mislili i 1918. godine ?
Nijedna svjetska povijesna velesila nije bila vječna, sve su imale svoje početke, svoju ekspanziju, vrhunac i pad. Taj životni ciklus jedan je od osnovnih prirodnih zakona postojanja, neoborivo dokazan tijekom povijesti. Stoga je za očekivati nove promjene na svjetskoj geopolitičkoj sceni te promjene u ravnoteži moći. Već niz godina se spominju tzv. BRIC zemlje, Brazil, Rusija, Indija i Kina kao nove gospodarske i političke velesile 21.-og stoljeća. Što se tiče vojne moći i geopolitičke važnosti, tu treba također dodati Iran koji bi uskoro mogao prolaziti kroz svoje prvo ovo stoljetno kaljenje. Vrlo vjerojatno su te zemlje na početku svoga ciklusa, a nakon početka po prirodnom i povijesnom pravilu slijedi rast i vrhunac, a nakon vrhunca pad. Nalaze li se pak Zapad i Amerika možda trenutno na svome vrhuncu ? A što slijedi nakon vrhunca ?
Najuspješnije svjetske kompanije i svjetske marke su predvodnici, lideri u svojim poslovima. Lideri su oni koji predviđaju trendove, oni koji stvaraju nove okolnosti, oni koji sami stvaraju svoju sudbinu. U poslu će uspjeti onaj koji gleda u budućnost, a iz prošlosti izvlači pouke, onaj koji vješto pronađe svoju „nišu“ u kojoj može ostvariti svoj interes, onaj tko je prilagodljiv no samosvjestan i samouvjeren. Svaki dobar poduzetnik je svjestan opasnosti i krize kad nastupi no oni najbolji lideri uz to shvaćaju da kriza može biti i izazov i prilika. Ima li Hrvatska snage barem djelomično u svojoj politici narednih godina primijeniti koncepciju lidera ? Vođenje države je vrlo slično vođenju kompanije. U oba slučaja imamo interese, konkurenciju, komparativne prednosti, špijunažu, neprijateljska preuzimanja, promidžbu, strateška partnerstva no u oba slučaja je najvažnija odanost, lojalnost kompaniji tj. državi.
Ima li Hrvatska snage uvidjeti i iskoristiti svoje komparativne prednosti, uvidjeti nove svjetske gospodarske trendove, npr. rastuću važnost zaliha pitke vode koja će prema nekima zamijeniti naftu kao resurs 21.-og stoljeća, sklopiti nova strateška partnerstva, spriječiti neprijateljska preuzimanja, voditi kvalitetnu unutrašnju i vanjsku promidžbu te ostvariti svoje interese ? Nažalost, nedostaje nam ljudi odanih, lojalnih hrvatskoj ideji. Nije dovoljno uvidjeti, treba razumjeti, primijeniti, djelovati. Stotine pitanja se tu nameće, odgovori na koja se međusobno isprepliću, gospodarskih, političkih, vojnih, demografskih. Uvijek je pritom potrebno spomenuti ogromni, no potpuno neiskorišteni potencijal hrvatskog iseljeništva.
Vodi li netko u hrvatskoj politici uopće brige o vanjskoj politici, o geopolitici, o svjetskim previranjima, bavi li se netko znanstvenim istraživanjem trendova te predviđanjem budućnosti s primjenom u politici i gospodarstvu koji su neodvojivi jedno od drugog, ili je vrhunski doseg hrvatske vanjskopolitičke misli i diplomacije švercanje alkohola u Libiji ? Bavi li se netko stvaranjem mogućih scenarija budućnosti, planiranjem te stvaranjem odgovarajućih odgovora na te potencijalne scenarije ? Imamo li mi rezervni plan za svaki naš potez koji povučemo ? Nažalost, nemamo ni osnovni plan. Kako se postaviti ako Izrael i Iran doista zarate, što učiniti ako Izrael pobijedi, što ako Iran, što ako se NATO umiješa čija je, nažalost, i Hrvatska članica, što ako izbije kriza u Bosni i Hercegovini, kako se postaviti ako Ron Paul pobijedi Obamu, što ako to bude Rick Perry, imamo li barem približne odgovore na te scenarije ?
Ima li Hrvatska snage uvidjeti nove svjetske trendove te ostvariti svoje interese u novim prilikama ? Iako su negativne posljedice jugokomunizma po Hrvatsku nemjerljive, ipak nas ništa ne sprječava ostvariti suradnju s tržištima tzv. Trećeg svijeta s kojima naše kompanije imaju veze upravo iz vremena Nesvrstanih. Titove ulice i trgove treba maknuti, spomenike srušiti, njega posmrtno osuditi za zločine nad hrvatskim narodom, no ako preko njegovog lika možemo prodati tonu naših proizvoda nekoj arapskoj zemlji ili ostvariti ugovor o izgradnji hidrocentrale u Nigeriji, to svakako treba iskoristiti. Može li današnja Hrvatska primijeniti iskustva stare Dubrovačke Republike u diplomaciji, trgovini i vanjskoj politici ?
Hoće li Hrvatska i dalje ostati poslušni sluga Zapada pa ako dođe do općeg potonuća i potonuti na zajedničkom brodu ili će uzeti svoju sudbinu u svoje ruke te vješto manevrirati kroz Scile i Haribde svjetske politike te ostvariti svoje interese na svjetskoj pozornici bez iracionalne zadrške prema bilo kome zbog nekih kulturoloških ili religijskih značajki ? Do kad ćemo gledati kako nam strani „prijatelji“ izvlače kapital iz banaka te se pretvaramo u roblje njihovih multinacionalnih kompanija. Do kad ćemo gurati glavu u pijesak i smatrati da je kolonijalizam stvar prošlosti.
Dosta je Hrvatska bila predziđe ovoga i onoga, dosta su Hrvati ginuli za tuđe interese i nekakve više ciljeve. Hrvati moraju konačno shvatiti da Hrvatska ima samo i jedino svoj interes i njime se mora voditi. Ima li hrvatska politika snage u nadolazećim godinama osigurati mirnu i sigurnu budućnost svome narodu u nezavisnoj hrvatskoj državi ? S ovakvim elitama, šanse za to su mikroskopski male.
Ovaj članak postavlja mnoga pitanja, a na malo njih daje odgovor, no prva stuba do odgovora je upravo postavljanje pitanja kojih se u Hrvatskoj općenito premalo postavlja.
Josip Medak