Komunizam je po samoj svojoj biti anacionalan, stoga je svakom uvjerenom komunistu njegova ideologija iznad njegovog naroda, domovine, nacije. Komunist interese svoje ideologije i partije stavlja iznad interesa domovine. Komunist se za interes domovine nije spreman odreći svojih uskopartijskih i ideoloških interesa, nije spreman pružiti ruku ideološkom neprijatelju, nije spreman priznati svoje zločine. Stoga uvjereni komunist ne može biti iskreni domoljub, samo teoretski to može biti samo ako su interesi njegove partije i ideologije istovjetni interesima domovine, naroda, no i tada to nije njegovom voljom već pukom slučajnošću. Kod komunista iz tzv. južnoslavenskih naroda pak dolazi do spajanja nadnacionalnog jugoslavenstva i komunizma u simbiozu jugokomunizma.
Jugoslavenski komunist iznad svoje vlastite nacionalnosti stavlja ne samo svoju komunističku ideologiju već i svoje nadnacionalno tj. protunacionalno jugoslavenstvo. Takav jugokomunizam se može shvatiti i i kao svojevrstan jugoslavenski nacionalizam koji za najveće neprijatelje smatra hrvatske i ostale nacionaliste, gledajući na njih kao na separatiste i izdajnike jugoslavenstva. Po tome je jedan takav rođeni Hrvat, a po opredjeljenju jugokomunist, još opasniji po vlastiti narod od jednog češkog ili poljskog komunista koji unatoč svojoj anacionalnosti ipak koliko-toliko ostaje u okvirima svoje nacionalnosti. Taj fenomen odricanja od vlastite nacionalnosti u ime jugoslavenstva ipak nije toliko primjetan kod Srba ili Slovenaca koliko, nažalost, kod Hrvata.
Za razliku od komunista, nacionalistu je vrhovni imperativ njegov narod, nacija, domovina, država. Nacionalizam se najjednostavnije može objasniti kao služenje interesima naroda, domovine, nacije. Nacionalizam je osjećaj patriotizma, domoljublja realiziran i sproveden u djelo. Napomenimo da se pojam nacionalist sotonizira u Hrvatskoj dok jednom Francuzu, Amerikancu ili Španjolcu nije nikakav problem biti nacionalist, a nacionalizam nije i ne smije biti šovinizam. Iz tog je razloga nacionalist spreman u ime viših nacionalnih interesa i ciljeva odreći se i vlastitih posebnih stranačkih interesa, pružiti ruku ideološkom suparniku, odreći se vlasti pa čak i vlastitih ideoloških junaka.
To najbolje možemo vidjeti na primjeru pomirbe 1990.-ih kada su istinski nacionalisti iskreno pružili ruku pomirbe jugokomunistima jer su to smatrali interesom hrvatskog naroda i države, mnogi su čak i oprostili zločine jugokomunistima. Nacionalisti su se, smatrajući to hrvatskim interesom i gledajući u budućnost, iskreno distancirali i osudili zločine ustaškog pokreta. Prihvatili su čak i stavljanje ZAVNOH-a kao temelja hrvatske državnosti u Ustav. Za to vrijeme su uvjereni jugokomunisti, budući da za njih interesi hrvatskog naroda i nacije ne predstavljaju ništa, prijetvorno prihvatili pomirbu kako bi sačuvali vlastite pozicije, prihvatili su ju samo kao privremeno rješenje i prijelazni stadij ka nastavku njihove ideološke borbe, budući da borba za njihovu ideologiju, a ne narod, predstavlja njihov vrhunski imperativ. Naravno, treba ipak spomenuti da su iznimke uvijek postojale, pa ih je tako i bilo u hrvatskom vodstvu devedesetih, i svaka im čast. No iznimka samo potvrđuje pravilo.
Stoga je, danas kad se aktualiziraju istrage jugokomunističkih zločina, potpuno iluzorno očekivati da će se jugokomunisti i njihovi nasljednici u interesu Hrvatske i stvaranja istinskog demokratskog društva, odreći svoje ideologije, svoga vrhovnog vođe Tita i tzv. "narodnih heroja", iluzorno je očekivati da će priznati i pokajati se za vlastite zločine. Njima je njihova ideologija komunizma i jugoslavenstva bila i ostala imperativ iznad svega hrvatskog i nacionalnog. Iluzorno je očekivati da će se jugokomunisti solidarizirati sa stradanjima vlastitih sunarodnjaka, vlastitih susjeda koji su bili na suprotnoj strani budući da oni nemaju nacionalne/narodne svijesti, a osjećaj za nekakvu kolektivnu solidarnost im uključuje samo kolektive partije i ideologije. Stoga je njima bitnija solidarizacija s ideološkim istomišljenicima iz drugih nacija i naroda od solidarizacije s neistomišljenicima iz vlastitog naroda. Sve ovo potvrđeno u praksi gledamo u Hrvatskoj već više od 60 godina. I nažalost, kako stvari stoje, gledat ćemo još dugo …
Josip Medak