U nedjeljno jutro 8. listopada 1871. Eugen Kvaternik je ušao u Rakovicu. Tri dana kasnije bio je mrtav. Revolucionar, neustrašivi borac i lucidni intelektualac pao je za hrvatsko pravo. Prozvali su ga izdajnikom, neprijateljem cara i države, odmetnikom. Dvjesto godina prije, u Bečkom Novigradu, pale su glave Zrinskom i Frankopanu. I oni su bili izdajnici, neprijatelji cara i države. 25. rujna 1931. u smrt su na vješalima otišli mladi Marko Hranilović i Matija Soldin, teroristi rekli bi danas, neprijatelji kralja i kraljevine. Pet godina kasnije, u kazamatu Srijemske Mitrovice izdahnuo je neustrašivi Stipe Javor, tuđe kraljeve i kraljice On nije priznavao. Stotinu i šest godina nakon Rakovice, 16. listopada 1978., trubač sa Seine je utihnuo. Krv Brune Bušića je natopila ulice Pariza. Još jedan narodni neprijatelj je nestao, debeli Maršal je odahnuo. 31. srpnja 1991. pao je veliki Miro Barešić, prozvani međunarodni terorist, državni neprijatelj, mnogi su u sjeni nazdravili. Dvadeset godina nakon Mirinog odlaska, u Haagu, državi Nizozemskoj, viteški generali Ante Gotovina i Mladen Markač su osuđeni, proglašeni zločincima i kriminalcima.
Državni neprijatelji, izdajnici careva i kraljeva, teroristi, zločinci, nazivali su ih svakako. Iskreni, pravedni, pošteni, nisu bili podobni. Tko se borio za Hrvatsku, taj je osuđen! Oni nisu šutjeli, oni nisu priginjali glave pred kraljevima. „ Ruke na leđa, glavu dolje ", tu devizu oni nisu prihvaćali. Oni nisu ljubili stope tuđim kraljevima i maršalima. Oni su padali ničice pred samo jednom kraljicom, pred Domovinom. I zato su bili prognani, osuđeni, ubijeni. U svima njima gorio je plamen buntovništva, nacionalne revolucije. Svakim udarcem, svakom osudom njihov je inat postajao veći. U njima je živio duh Domagoja i Tomislava, Petra Krešimira i Petra Svačića. Oni su radili, oni su se borili, oni su ginuli. Odustali nisu, jer odustati je gore od smrti. Oni su znali da se bore za budućnost. Oni su znali da će njihovi napori uroditi plodom. I urodili su, bljeskovima i olujama! Ante Gotovina i Mladen Markač još se bore. Protiv svjetskih sila i domaćih guja, pravednošću i istinom. Dva sokola protiv guja i miševa! Nadamo se, iščekujemo, tu i tamo prosvjedujemo. Možemo li više ? Ne sjećamo se imena Svačićevog ubojice, niti krvnika Zrinskog i Frankopana, niti Javorovih mučitelja. Nisu ostala upisana nigdje. Narod ih ne pamti, kao da tih miševa i guja nije nikada niti bilo. Sokole, sokole pamtimo, sokoli narodu već tisuću godina pokazuju put, sokoli s neba nad narodom bdiju. Od Gvozda preko Rakovice do kninske oluje, tu sokoli su gnijezda svili. Njihova imena znamo, njihova imena su nam putokaz u mračnim noćima. I svaki put kad padne mrak na hrvatstvo, sokoli mu pokazuju put kojim treba ići. Put časti, put žrtve i borbe! Tisuću godina sokoli su i na vješalima i u tamnicama pobjeđivali, a miševi nestajali, imena guja se zaboravljala.
Stoga nemojmo strepiti, imamo uzore, imamo sokole koji nad nama bdiju, imamo sokole koji još boj biju. Stanimo uz njih, prihvatimo njihovu borbu, svatko na svoj način i u svojim mogućnostima. Uzmimo svoju sudbinu u svoje ruke. Možda se boj sad ne bije oružjem, bije se radom, bije se djelovanjem, političkim, prosvjetiteljskim, rukama i umom. Sad carevi i kraljevi stoluju u Bruxellesu, u svjetskim centrima moći i globalnim korporacijama, guja i miševa još uvijek ima među nama, a i oni dvoglavi orlovi još uvijek sikću s desne obale Drine. Imamo snage, dokazali smo to devedesetih, imamo li volje za borbom i pobjedom ? Neka nam naši sokoli pokazuju put, put k slobodi, put k sreći, put časti i dostojanstva. Potpuna sloboda, potpuna nezavisnost i samostalnost, sreća i blagostanje naroda, zdrava i jaka Hrvatska i hrvatska Hrvatska, to su nam ciljevi.
Svačić, Zrinski, Frankopan, Gubec, Kvaternik, Starčević, Hranilović, Soldin, Javor, Bušić, Barešić, oni su s nama! Stražarske vatre Gvozda i Rakovice još uvijek gore! Njihov plamen je još u nama, osjećate li ga ? Branitelji, gardisti, domobrani, hosovci, osjećate li ga ? Rasplamsajmo ga! Vinimo se u visine! Hrvatska mladosti, osjećaš li plamen svojih pradjedova, osjećaš li ponos svojih očeva ? Nemojmo klonuti duhom, primimo se posla, izgrađujmo Lijepu Našu, čuvajmo ju. Neka nam svaki trenutak bude prožet našim hrvatstvom. Neka nam svaka žilica u tijelu titra od hrvatskog ponosa. Neka sve što radimo, radimo za Hrvatsku. Budimo se i liježimo s mišlju na Hrvatsku i njenu budućnost. Nije Kvaternik pao da bi mi odustali! Rezultati neće izostati. Znamo da ni njihove osude neće izostati, ali kako li je slatko nositi pečate tih osuda kad znamo tko je sve njima žigosan.
Hrvatska mladeži, Ti si uvijek nosila luč hrvatstva, Ti si uvijek stupala u prvim redovima, Ti si dizala ustanke i potpaljivala ugaslo ognjište kad bi se stariji umorili, na Tebi je ponovno najveća odgovornost. Hrvatska mladeži, uzmi hrvatsku baklju u svoje ruke i povedi borbu, kao što si vjekovima činila. Na poslu, u školi, u javnim poslovima, političkim strankama, medijima, u udrugama, svugdje i uvijek, borba za Hrvatsku je tek počela! I ako te osude za to, sjeti se Kvaternika, sjeti se Zrinskih i Frankopana, sjeti se Soldina i Hranilovića, i njih su osudili. Ima li išta veličanstvenije nego li biti nalik njima. Ne pamte se miševi i guje, pamte se sokoli! Neće se Carla Del Ponte pamtiti, po Anti i Mladenu će majke djecu nazivati.
Sutrašnjica je naša!
Josip Medak