Bio je trinaesti rujna

Bio je trinaesti rujna devedeset prve, negdje rano ujutro u Suhovarima. Dan se činio običnim . Mali je brojio metke i otkrio kako je u zadnjih tri tjedna samo tri puta opalio na čejene . “Ima sam osamnaest metaka, sad petnaest. ” Naš Filozof reče kako je po nekim vojnim statistikama  ,jer on je to učio u onoj vojsci, potrebno ispaliti najmanje tisuću i više metaka kako bi se ubilo čovjek u ratu. “Ne znam di si to čita , ali po tome znači nama ne gine dvadeset godina rata da bi ubili prvog čeju “ ozbiljno će mu Mali. “A ja sam jučer puca i nisam baš siguran da sam promašija” reče posprdno.

Zapravo do tog jutra, oružje nije bila puška nego glas. Crta je na vrhu Suhovara bila je toliko blizu, kod jezerca da su se ljudi dovikivali. “Čejo diži glavu ponosno gore  želi ti hrvatski snajperist “ ili obrnuto . “Ujo ovo je Krajina”.Općenito naši su izvikivali neke ustaljene domoljubne fraze pune osjećaja, ono mamu ,oca, sve po spisku,  a ni s njihove strane nije bilo drugačije. Samo je problem bio u tome što su oni imali municije koliko su htjeli. Otvarali bi vatru kad god bi se sjetili. A ni minobacači im nisu bili strani.Tu i tamo doletjela bi kakva mina. Stvarala bi sablasan prasak, uznemirujući  jer ne biste ga mogli čuti na vrijeme da se sklonite. Filipović je stekao novi hobi. Dolje u Ruplju, skupljao je ostatke krilaca minobacačkih mina, cijelu je kolekciju imao.Noći su bile ugodne i tople,  dani pakleno vrući.Tko  je imao kacigu nije ju skidao s glave ni noću ni danju. Spavali smo pod nekom bajamom, patrolirali ,razbacivali limenke ispred svojih  stacionara umjesto minskog polja razapinjali žice.Tu i tamo Zube i Elvis  bi s Jerkovima postavili pokoju pravu minu. Dolje u napuštenim voćnjacima na ničjoj zemlji, na stablima žutile su se jabuke. “Dobro Mali” reče mu Filozof , “Ja takve ko ti nebi primija u svoju postrojbu, ti samo nevolje tražiš” “ Ka da bi ja kod tebe doša” odbrusi mu Mali. “U stvari zašto si ti nisi u školi nego tu?” “ Ja ? “ upita Mali.” Radi žene i diteta moga .”,  odbrusi “ Zato san tu.” ” A Điđo je doša jer je od žene pobiga” doda . “ A čini mi se da ćemo morati dalje. “ reče onako kao za sebe. “Zašto ?” upita naš Filozof. “Da zašto,  oli ne vidiš? “ reče Mali. “Radi tebe i takvih.Kad zapravo grune tebe sigurno ode biti neće”. Usred rasprave dođoše do našeg stacionara Dinko i Omer. Filozof se naš odmah udalji. Dinko ga je mjerio pogledom dok je odlazio. Ispod glasa reče:” Kad završi ovo, ovaj će nam opet soliti pamet. Ne bih nikad htio biti On, ni za sve šolde na svitu. Takvi misle jedino o šoldima i karijeri. Za njega ne postoje ni kuća, ni dica, ni grad, ni Hrvatska. On je tu jer smo mu auto mobilizirali i gleda kako će ga vratiti neoštećenoga. J... se njemu za ljude. Popizdin na ovakve koji koriste svaku priliku.Valjda će svit posli ovoga rata biti bolji.”  Omer reče  kako su im obećali minobacač iz zapovjedništva. Mi se obradovasmo. “Neki mali “ reče Dinko, “ kažu da pravi male rupe” “Kakav-  takav” rekoh , “Bolje nego nikakav. Nek pravi bilo kakve buže, samo neka pravi. “ “Tija sam vas upozoriti”  opet će Dinko “mi ćemo vešeras u Islam, tako da znate. Šime će sa  svojima kroz polje.Onaj nas njihov mitraljezac već, da prostite tri dana  j... .Moramo ga ukokati.”

A onda se dogodio taj trinaesti rujna devedeset prve.Dogodio se negdje popodne, sat je stao. Sunce nam je zalazilo za leđima.  Pucali su ljudi u neke sivomaslinaste prilike, u tenk su pucali onim puščicama.Tuka se Islam, Poličnik, Rupalj,pucalo je Suhovare. Mali je ispalio svih petnaest metaka, svih petnaest. Ispalih  sve metke iz “Smit end Vetsona”., svih pet komada. Tome Pavlović reče: “Di pucaš, što radiš ? U ništa, time ne možeš ništa.  A čime čemo se mi ubiti   ako nas uvate.Sve si ispuca. “ Hitna je izvlačila ranjene. Htjedoh zaviti čovjeku nogu. Baja doktor reče: “ Ne diraj ništa,  ne paraj mu traperice, motaj preko svega. Grubo govoreći bio je to osjećaj kao da ste u srcu vulkana. Eksplozije,  kao neki glasni prasak netko reče. “Ubili su Dinka.... Dinka”  kao da me je zasljepio nekakav bljesak, kao neka silna bol, udar struje.

Dinka... Zoran je pogođen u glavu, izvlače ga, ali čini se nema od njega ništa. I njega su ubili. Osjećao sam se kao da me je pogodio grom.. Omer je sjedio na mociri i plakao. Na usici su se pojavili naši , Šime , Danijel, Profa. Mali je samo ponavljao: “Tko ima metaka, dajte mi metaka.” Bio je 13. rujan godine Gospodinove 1991. Prvi su vitezovi hrvatski kotare krvlju blagoslivljali.

Mali mi reče: “ Jesi li vidia? “ “ Što jesam li vidija. ? “Filozof “  “ Što filozof ? “pitam.

” Reka san ti, uteka je . Uzeja je onaj svoj auto i otiša ća. Gadi mi se tvor. Imaš li metak, barem jedan... samo jedan. “

Dinko je bio u pravu. Zašto su se ljudi borili onda, jednostavno rečeno za život dostojan čovjeka, pristojan život svakog pojednica. A sad su sve svjesniji da je Dinko bio u pravu onda ” Opet će nam dotični Filozof krojiti sudbinu. “ Ljudi njegova kova, ne mareći ni za koga osim za sebe. U Hrvatskoj su ljudi onda djelovali svjesno idući ka cilju koga treba ostvariti i vjerujući da to mogu. Dobiti nemogući rat.

Dinko je bio vidovnjak, pa ipak se borio  i umro ko lav. Jer vjerovo je u Hrvatsku, mada je Filozofa ispravno procijenio. Usprkos njemu, borio se ko lav.

Ivica Matešić Jeremija