Postoji u toku dana jedan tren kad se zatvorimo u sebe

Postoji u toku dana jedan tren kad se zatvorimo u sebe, obično tamo pred večer. Dan se umori, a noć prilazi. I u toj pukotini između svijetla i tame čovjek ostaje sam. Ožive tada neka sjećanja davna, pokrivena prašinom vremena. Misliš da je to tek slabost ljudska, tek prošlost , ali to nije prošlost, to je u stvari sve što imamo. To je sve što jesmo. Stavili su Šoli ploču u Crnome, po njemu nazvali igralište nogometno. Došli su veterani Četvrte. Ive je Tolić ih vodio. Došli su i motoristi Pauka. Motori su grmili ko tenkovi Matijaša. Najprije se spustismo pod Ploču, tamo u polje, na ono mjesto pod čatrnju gdje je stalo to veliko srce, prostreljeno onoga nesritnoga vrućega dana.Kad stigao je gore autobusom iz grada mirno popio piće u kafiću i ...otišao, otišao zauvijek. Preko polja svoga imao si osjećaj kao da Stanko ponovo postrojava svoje stare suborce, sve njih, žive i mrtve. Kao da ih veže onim svojim velikim, poštenim očima. Stajali su svi oko čatrnje, svećenici , vojnici, a on kao da pita , kao do govori opet ono: “ Samo vama vjerujem Gardo, vama koji bili ste svjedoci moga života. I sad vas ja zovem za svjedoke!Jesam li učinio sve što sam mogao učiniti. Jesam li odradio sve? Od prvog dana. Od izbora prvih,od prvih barikada. Od onog krvavog jutra kad palo je Crno. Od ovih bunkera na Ploči, do Dinare, Juga, Crnog Luga, Bata, Grahova, Knina, Mrkonjća...sve. Jesam li pobjedio strah? Jesam li izdržao kad je to izgledalo nemoguće? Znate da jesam . Zašto bi vas se toliko skupilo oko ovog mjesta, da je bilo drukčije. Zato ste mi odali priznanje na koje sam ponosan. Je li bi bilo pravo da mi ga odreknu, kao što činili su za života moga? Kad pustili su me da čekam, godinama na onaj komad papira koji po svemu mi je pripadao, po svemu. Po hrabrosti, po ranama. Zanijekali su mi ga.Stigao je kasno, prekasno... poslije onog dana, pod čatrnjom. Tri dana poslije . Donio ga je poštar dok sprovodili su me ! Ne mislim se dičiti ovom pločom kao što se nisam nikad dičio onim odličjima na prsima. Nikad ih nisam nosio. Nešto važnije je u igri. Nešto važnije je u pitanju.

Onog dana kad desilo se ono. Onog dana kad natjerali su me na ono što netko zove hrabrošću a netko kukavičkim činom. Onog trena između svjetlosti i mraka. Osjećao sam se poraženim. Osjećao sam se poniženim.Vrteći željezo u ruci mislio sam zašto su me mimoišli. Zašto su me preskočili, ostavili ? Pitao sam se je li sve ono bila varka. Onaj trenutak Garde Hrvatske, je li postojao? Je li Oluja uopće postojala? Je li bilo rata? Je li moj ponos bio varka? Onaj zanos što nosio je vojnika hrvatskoga u vjetar?

A vi znate što to znači kad čovjeka natjeraju u sumnju, sumnju u ideale svoje. Bio sam ratnik. Ponašao sam se kao čovjek koji se rodio bezbroj puta. Živio Hrvatsku. Sanjao svoj svijet vizija. Jedan pravedniji poredak stvari, pojava , gledan iz ugla Garde Hrvatske.A vi znate što to znači. Pogled sa poprišta, pepela , zgarišta, katastrofa i ushita. Pogled onaj u dno čatrnje u čijoj metalnoj vodi, ako gledate požljivo možete vidjeti Stanka.A možda je sve bilo postavljeno na neki drugi način nego što sam ja zamišljao, nego što sam doživio. Možda je sve bilo beznačajnije, malo, nevažno.Sve što ste vi moja genercijo učinili, da bi vaši biljezi bili porušeni, vrijednosti satrvene, da bi vas razbucali u miljun udruga, podijelili u miljun interesa. Posvadili radi par kuna. Čini se da je moj život bio smiješan. Žrtva još smješnija. Ali to je nemoguće.! To ne može biti, niti hoće jer vi oko moje ploče okupljeni jučer niste bili varka, jer onaj pad na koljena bojovnika dok su se čitali stihovi meni u spomen nije bio lažan ... patetičan, možda, iskren do srži.Zaboravili su me oni kojima rat nije značio ništa, no njihov je zaborav nebitan. Nikad nisu ni pripadali Hrvatskoj.Tuđinski zaborav ne može ukinuti moj biljeg. On stoji i stajat će. Spomen na Šolu. Ja sam svjedok sam sebi, vi ste mi braćo gardijska svjedoci najsigurniji.Uvijek ću se pozvati na vas kad mi bude potrebno da se potvrdim. Dolazit ćete mi vi ovamo ljudine.Dolazit ćete zbog sebe samih.U suton.Ne bi li se prisjetili onim tužnim oduševljenjem legende koja traje.Da vam rečem koju plemenitu riječ po dobrom običaju ove zemlje i naših ljudi.Doći ćete ovamo kad vam bude potrebna šutnja jer ponekad očekujem samo nekoga svoga, koji došao je ne osjećajući obaveze. Nesreće i interesi su nas izdjelile. Živimo svako za sebe.Zid se teških sudbina nadvio nad nama, a najviše sjećanje na ono što je bilo i što je moglo biti da nije bilo ovako. Ova društvena aristokracija danas nema gotovo ništa s nama. Ti koji sami sebe nazivlju elitom i za koje se život sastoji u tome, da nas niječu, na bilo koji način niječu. Ja Stanko Baričević – Šole odbijam stoga svako tumačenje našeg vremena koje ne ističe pozitivno značenje Garde hrvatske, što skriveno je ispod današnjeg blatnog prekrivača. Grozim se nad svakim od nas koji se miri s time, koji to blato na našem licu prihvaća bez drhtaja od užasa.

Onaj koji nikad nije osjetio kako mu pod rukom podrhtava hrvatsko tlo ne može znati za srž i bit naše generacije...za moj biljeg , Šolin znamen. Buran i žestok, neukrotiv i nedvosmislen život bojovnika.

Ivica Matešić Jeremija