Na vjernost smo se Tebi nas dvanaestorica zakleli

Na vjernost  smo se Tebi nas dvanaestorica zakleli
Ti si Kraljica, za nas Kristove pobijene  sve
Kad pozvala nas jesi pod barjak sveti
Tamo u Selu Borovome.. mi bijasmo razapeti.
Drugoga svibnja na krasan dan ...

Klali su redarstvenika, braniti se nije mogao sam
Komad mramora divna leži u blatu tog Domovine  puta
Zločest  čovjek gazi preko njega i danas prolazi i zabija još dublje u zaborav
Al srce ga gardijsko suzama pere... Mi živimo vječno, zemlja smo a ne stvar
U vjetru  ratničkome, zlatno se žito krvlju orosilo... Hrvatskoj na dar.
Tamo gore u grob nas nose, nas što se slobodi radovali jesmo
12 Redarstvenika domovine Hrvatske , a bili smo tako mladi
Nad nama su onda tužaljku zapjevali

Budite čuvari naših duša.
Bilo ih je dvanajstorica u hodu, u ralje četničke otišli su ... za slobodu. Zašto dvanaest ubili su u Borovu Selu ?! Zašto Kristove. I ko su bili ti Kristovi,dali je zaista njihova mati Hrvatska bila..?.I odkud joj odjednom toliko...dvanaest ? ubijenih  sinova. Ta mnogostruka mati samih sinova postojala je tada jedino kao njihovo prezime.U ono vrijeme međutim ljudi o tome nisu razmišljali.Kao što jednostavno nisu razmišljali zašto se  zemlja zove Hrvatska... Tada je bilo.. Hrvatska i gotovo.. Ne nešto drugo Hrvatska samo i gotovo.Zato su pali.. Zato njih su dvanaest život dali.Hrvatska i gotovo bilo je jedino pravo  tada... Neprijatno zvuči.. Zaklali ih u Borovu Selu. Dvaanaestoricu redarstvenika mladih u našoj hrvatskoj kući. To bi moglo zbuniti  neskladom sa njihovom ozbiljnošću i dostojanstvom. Objašljavali su vlatima trave ispod kojih žive.. Umrli smo zbog našeg hrvatskog gnjezda.Bez straha kao prosta oznaka etape puta... Od Plitvica do Oluje. Od danas do tada. Nas dvanaest Kristova razapetih.. U Borovu Selu... Duboku urasli smo u zemlju. Nas dvanajstorica...Baš kao da smo iz nje nikli...Preko hladnog crnog nišana..Naljevo iza prvih vrtova...Nevidljivo iz zasjede.. Ubili nas jesu..Eto prošli smo kapelicu.. Strgali nam s vratova krunicu...  Naše hrvatsko gnjezdo bilo je ustvari ulaz u Borovo Selo.. Dvanaest ubili su Kristova drugog svibnja.... a poslije koliko još? Spust u raku poslije onolike svjetlosti.Najednom mrtvi mrak.. potpun i travnato zelen. Poslije one vrućine iznenada svježina. Poslije suhih ustiju iznenada vlažni trag noža na vratu. U kući se Kristova nikad nije govorilo o ratu. Rat je gutao kuću. Da vas je netko tada upitao što radili su Kristovi u Borovu Selu. Odgovor bi bio brane kuću. Brane kuću i ginu Kristovi razapeti..

Naši Sveti.. Stipan Bošnjak, Antun Grbavac, Josip Culej, Mladen Šarić, Zdenko Perica, Zoran Grašić, Ivica Vučić, Luka Crnković, Marinko Petrušić, Janko Čović, Željko Hrale, Mladen Čatić. U crvenu hladnu tamu potoka , krvava ... Masakrirani Kristovi su legli.  Hrvatska! Vidjeli smo Krista. Tog proljetng dana.. U Borovu Selu... Zaticali ga kako u smrti spava u polju žita. Stara je Bogorodica Hrvatska kraj njega sjedila i tjerala mu muhe...S praznih duplju oćiju njegovih.. S glava  bez ušju otkinutih.. U Borovu Selu  drugog svibnja, devedeset prve... Razapet je bio Krist.. Dvanaest Kristova su razapeli Orlovi Beli... . Neka je Bog s nama.Hrvatima Hrvatska je bila sama. Za odnijete živote, koga li su osudili.. koga su pitali za razapete!!!??? Jučer smo opet vidjeli Krista. Opet je dolazio razapeti. Tamo pred Borovo Selo. Htio je samo počivati mirno u grobu svome. S križem nad glavom svojom. U jednom od onih dvnaest grobova, gdje rastu najcrvenije i najmirisninije ruže u zemlji Hrvata. Ali ako je to samo bio pust san. Ako u tim grobovima ne počivaju u miru Hrvatski Kristovi u Borovu Selu razapeti. Nego ako tamo nema više ni spomena na njih.Ako nema tog krvavog žita od drugoga svibnja devedeset prve. Želio bih da barem onaj kmen na tom putu u Borovo selo nosi natpis. Nikakva ruža ni karanfil ne mogu cvasti, kao kad gardiske duše jedna drugoj počnu šaptati... Pravda je zadovoljena. Pravda je zadovoljena.. Rana je zacijeljena.

Ivica Matešić Jeremija