“Marina Kruna”

“Marina Kruna” poema Mladena Barabe –Cvitića pisana je u jednoj naročitoj nježnosti ćovjeka Hrvata prema sudbini Domovine , prema njezinim stradanjima, nadanjima...  lutanjima..pisana je u ushičenju Mladenovu prema istinskim oduševljenjima i posvećena stvarnim vrijednostima,žrtvama , donosi nam raspoloženja koja kao da smo u vremenima ovim novim napola zaboravili. Mladen putuje kroz vrijeme, putuje s tom Hrvatskom tom prelijepom  djevojkom siromašnom .Uvjek u potrazi za novim ženikom, za novim gospodarom. Putuje tom našom Marijom- Marom od Beća do Pešte, od Beograda pa do bijelog svijeta, kroz vrijeme u kome se događaju velike stvari, velika djela. Strijepi  Mladen pred događajima.  Nose ga čudne misli.

Radosne slutnje u duši, a onda opet tuga i razoćaranje. I to je razumnjivo jer u svakom od tih putovanja ta nesretna ljepotica Mare očekuje napokon nekavo smirenje, nekakav boljitak, za sebe za žiće svoje. Ali tamo ne nalazi slobode, ne nalazi mira. Tamo iza rešetaka, iza lanaca  gleda kako za nju sviće novo neko krvavo svitanje,neko novo, drugo ropsko doba, kako je žele iskljućiti, negirati i ona se po ko zna koji put lomi.U tim bitkama, lomovima,ratovima  koji su za nju spasonosni.Kobelja se u tim novim bolovima i kad se ćini izgubljena ona nalazi snage za svoje ponovno rođenje, nalazi krunu svoju u svojoj Dobravi, u dolima njenim, na moru onom Jadranskom, po vrhovima planina njezinih. Marinu krunu.Domovinu.

I neka govore što hoće naši kritičari ali nama Hrvatima nije osto stran osjećaj radosti velikih djela. Jer našom su  mladenovom domajom harale bure ratova.Jer preko nas su prolazili dani požara,pougljenih sela. Pepeli ognjišta koji pržili nas jesu svojim plamenim obrazima.Tamo na horizontima slobode, podigavši u nama ćudne misli i radosne slutnje dok stajali smo oborene glave u svojoj nesreći,nad zgarištima,nad rakama sanjali smo krunu. Krunu izgubljenu kralja Tomislava, Zvonimira, Krešimira krunu, Krunu Marinu, hrvatsku krunu slobode.

Zato je za nas ova knjiga Mladena Barabe Cvitića od velikog srca dana,od vrijednosti jer u svojoj ljepoti i naivnosti nosi ono zadihano, nebirano domoljublje tako sažeto kao glas onog glasnika što dotrćao je,  od maratona  uzrujano noseći izvješće o velikoj pobjedi.O nalaženju krune Mare-Hrvatice, nađenoj kruni davno izgubljene ljepotice.Nađeno gle ćuda u njoj samoj,u ljudima njenim.

Ovi stihovi- kazuju što je vidio jedan pjesnik u jednom univerzalnom hrvatskom vremenu.Kazuju o smislu velikih događaja. O smislu patnje, o snu o uskrsu kraljevstva hrvatskoga.

Koja je snaga tog osjećaja?
Koja je ljepota žrtve?

A Baraba-Cvitić  kazuje ove stvri dobro. Kazuje točno. Jer ne piše mišlju.. Piše srcem. Zato je njegov stih snažan, zato je poruka jasna.


Našli smo ti krunu
Mare
Našli smo je u
Ljudima
Pređima i
Današnjima
Našli smo je u
Grudima i
Srcima......
Tamo gdje se vije
Povijest
Tamo gdje se čuva
Ljubav.

........

Narod ti pjesme sklada
Za slavu,za život, za san.
Za tebe rudi zora,
za tebe sviće dan.

Kruna je Marina kao djetinje blago,božje čudo u ljudskim klaonicama Hrvata.. ova je poema dar onima koji su ustrajali u potrazi za izgubljenom krunom, slobodom hrvatskom. Njima na dar koji su ratovali i pobjedili. A Mladenu Barabi Cvitiću na diku. Na diku mu i stihovi ovi

Melje nas ludo vrijeme

Od Junaka stvoriše roba
U kutu nikakav krevet
Ledena uznička soba.
Za slobodu naroda svog
Sude mi , da sam kriv
Ne plači mila moja
Ne plači majko, moli te sin,,



Ivica Matešić Jeremija