Bilo je sve obično i mirno

Bilo je sve obično i mirno kad je na na dan kristove muke  umro Marijan Rogič. Sin ga je Mile pokušao vratiti. Masirao je to srce koje bi se na tren ponovo uključivalo. Al onda je stalo. Njegova žena šutljva i prije vremena ostarjela , reče sinu “Pusti ga da ode” uzalud je. Dovoljno je patio. Duboko sam uvjeren u moć paralela, koje hodaju, idu kraj života. Ova mrtva i raskošna knjiga hrvatske može biti prešućena. Al ne može biti zaboravljena. Kao i onda kad ostavljao je domovinu nije bilo mnogo suza. Kao i onda cijelu je noć i dan rominjala kiša. Jednako kad je bježao i sad kad ga podigoše i prenješe na groblje. One noći kad napuštao je zemlju bez putovnice prelazio granice, nebi li izbjegao hapšenje. Dok gackao je blatom beskrajnih šuma. Dok tiskao je letke što su ih iznajmljeni reoplani rasipali iznad glava Jugoslavenskih ambasada na 29 novembar. Dok bjesno su glave moćnka komunistički psovale pokazujući rukom u pravcu parole na repu tog istog reoplana.. “Hrvatska će biti slobodna”.

Jednako kao onda kad javili mu jesu da mu kuću pretresaju.. maltretiraju djecu, muče ženu, majku… Ženi uspije doturiti neku lažnu putovnicu neke slovenke i to joj omogući bjeg s najmanjim djetetom Denisom... Mare, Mile i Ivica ostadoše s babom svojom Dumom na milost i nemilost “narodnoj vlasti”. Dvadeset godina milicja je revnosno upadala noću u tu kuću tamo u ulici Đure Marušića, tražeći dokaze. Brošure koje naći nisu mogli. Dvadeset godina je baba Dume kao spomenik stajala u piđami na ulici .. držeći djecu za ruke.. dok im je posteljna letjela kroz prozor. Slika one neizmjerno čestite izdržljive starice koja je cijelo naše djetinjstvo ovila jednim  vezom ponosa., ne dopuštajući da itko vidi onu gorku bol duše njezine.. Koja učinila je sve sa onim svojim blijedim osmjehom kad bi je žene naše ujutro pitale kako je... kad bi kazala ”Dobro mi je hvala Bogu, a kako ste vi?”.. Deset godina nitko od te djece neće vidjeti oca ni matere svoje. Uzet će im građanska prava… Mili će milicioneri razbiti ruke… Baciti ga onakraj ceste u plot i tamo ostaviti. Desna će mu zauvjek ostati ukočena… a bio je samo djete. Ivica će u buntovnišvu svome s djecom Arbanasa pisati parole, a on Marijan nije posustajao. Sanjao je jednu zemlju kojom je htio da ga neko obaspe.. Sanjao je i nije bio sam. Kupovao je od novaca svojih platno. Davao šivati zastave. Nosio ih na jezero. Plaćao brodarima da te zastave zabranjene zemlje voze izdignute na jarbolima. Ko na bojnim brodovima hrvatskih kraljeva, u krug dok piknk se jugoslavenski čudom čudio sabotažama. Namjestiti će mu planiranje nekog atentata na tadašnjeg konzula jugoslavenskog. Odrobijati će dvije godine zatvora. Dobronamjerni će mu njemački časnik saopčiti kako je imao sreće da je u zatvoru, jer njegovog su kuma Ševu ubili.. Ubila ga UDBA. I cijelu obitelj njegovu. Ženu i dijete. Jednog će dana na njegova vrata pokucati sumještanin njegov.Reći će mu: “Marjane mene su poslali da te ubijem spasi nas nekako” .. Bilo je snažnijih ljudi od njega.. mnogo snažnijih..ali teško da se u nekom čovjeku našlo toliko komadića raskidane duše kao u njegovoj.. koje nastojao je okupiti. Mili su nekako dali putovnicu poslije godina silnih.. Zvonio je na vrata oca svoga tamo u Njemačkoj. Marijan ga poznao nije. Reče na parlafonu kako hipije ne prima u kuću. Tek kad je čovjek okrenuo lice kameri.... mati je prepoznala sina.

Došli su izbori I Marijan se vratio. Sinovi su pristupili MUP-u. Milana je na stepenicama prepoznao milicioner. Pitao ga što on tu radi.. odgovori mu - “Radim, u službi sam”. Sutra je milicioner počeo dizati barikade. Počeo je rat. Nije plakao ni onda kad su mu javili kako je Ivica ranjen. U on prvim bitkama našim. Kad Miro je pao.Povija se zlatno žitio hrvatske govorio je.. tako mora biti.. Klas mora biti pokošen da bi zrno šenice nove hrvatske  niklo..ni kad je Mile odlazio na bojište ništa kazao nije.. Kad o njemu nije ništa tjednima mjesecima znao. Zadrhtao je na dan Oluje.Kad barjak se na kninskoj trvđi zaviorio.U onom istom Kninu u kome je pred toliko godina odlučio biti emigrantom. Jučer su zvona Gospe Arbanaške Loretske smrtnim zvonom zvonila. Negdje pri čempresu starom grdelin je slobodno zapjevao. Joža će svećenik naš polagano čitati iz debele knjige oproštajno slovo Marijanu.I čuti će se kako zemlja na lijes pada. Zemlja hrvatska na lijes Hrvata. Sutra kad ga budu zakapali za njime će se osipati i sljegati zemlja za koju se on cijeli vijek svoj borio, koja ga je nosila. Za tim vijeđama- za tim sklopljenim očima živi sva veličina i sva bolna... ljepota domovine.

Ivica Matešić Jeremija