Mario nije mogao spavati

Mario nije mogao spavati.Bolovi su bili nesnošljivi.. Ramena, križa, svi ti pršljenovi. Žena ga je nakljukala svim i svačim ali kao da mu je vodu dala piti a ne te pirule što bi vola ubile.. Ne djeluje. Cjele noći razmišljao je.. ili bolje slušao te šumove .. uvjek isto..uvjek isto..Život je kažalište i ludnica. Borba. Ta se predstava igra na stvarnoj pozornici. Nema tu sapunice. Mislio je o tim čukama.. Gdje sve nije bio. Gdje nije spavao.. na čemu Goloj zemlji. Betonu, u vodi.... S kime nije stupao kroz hrvatske satnije.. brigade.. bojne....pa ni vrag mi nije bija.. neće mi biti ni sad. A di sam ovo skupija? Kako ništa prije nisam ositija? Tko zna što smo ili što pili.. a i ona paučina ka plastična, što su je avioni bacali na nas... ko zna što je bila. Mada kažu da je bila bezopasna.Vraga crnoga bezopasno... Boli, dođe mu da tuče glavom o zid, bijesno, istinski. Zašto ja, pitao se.. nije pravedno. Baš nije pošteno.. čoviče božiji da se ja uvik moram tući na život i smrt. Gledao sam kako ginu bez rezerve najbolji ljudi ove zemlje.

Pa ja sam se valjao u svim tim bitkama od Sto Dvanaeste do Četvrte gardijske.. Ranilo me. Pobjediti ću ja ovo. Oni će meni reći da je gadno.. a kad to meni nije bilo gadno.. i ka ditetu i ka čoviku, pa sam se nekako izborija. Izboriti ću se opet.

Pobjeđuju ti Hrvati u nemogućim uvjetima. Iznenađuju sebe i druge jer nitko im ne daje ni pišljiva boba.. šanse im ne daje u tim omjerima snaga. A onda? Mi pobjedimo..Poslije klaonica. Sahrana... Poslije golgota i razapinjanja. Pobjeđujemo a poslije pobjeda. Umjesto mira, neke normalne životne kolotečine, onda opet ista govna.. ista sranja. Onda im se dešavaju opet iste identične stvari.. Na vlas identični sceneariji.. iste proklete priče.Koliko li je samo brojeva morao okrenuti od kad mu se ovo desilo..koga sve nije zvao, a ko ne pozna nikoga što sa njime.? Zoveš onoga, ovoga.. o glavi ti se radi, a on kaže žali ne može te primiti, treba se upisati, č ekati...on principjelno ne prima preko reda.. jedino ako nije hitno, najhitnije. Ako rak nije hitan , a što je... Sprovod..?
Onda sprovodi.Svaka vrste sprovoda u nas ima..To može.. Najprije se pokapa generacija koja je iznjela rat.. njoj se prišivaju svakolike kvalifikacije. Od zločinaca, do kriminalaca. Do ovih dijagnoza ko njegova... Patološke nakupine na plućima. Na lijevom ramenu, na drugom cervikalnom kralješku, na trećem, četvrtom, šestom, sedmom.. zanimljivo preskočili su peti.. kažu zdrav je.. Valjda sam na njemu manje leža..  

Pa onda ovi lumbalni  kralješci.. a moga mi je reći da je lumbago..što bi ga koštalo. Nervus išijatikus. Krivo ste spavali. Moga je reći.. ili ste krivi položaj zauzeli kod onih stvari dragi gospodine. Da prostite.... Mada istini za volju ja ne znam kad sam zadnji put zauzeja taj položaj...Ili bi bolje da sam krivi položaj zauzeo devedeset prve. Sigurno bi bolje proša..  nego ... Nego on meni ovako..kako je ono reka , sakroiliakalno...baš..što mu to znači.?
Postaviti ortostazu januce i philadelfija.. ja za te staze novaca nemam.To je i njemu tom našem doktoru valjda jasno..na prvi pogled... a nemam nikoga ni u Filadelfiji.i što bi ja tamo činija? Da sam tija bižati bija bi pobiga..a ja sam osta i borija se....A onda opet je ovaj drugi napisa da je pacijent “Inoperabilan”. Bože kako se ovi razbacuju tim učenim rječima. Od svega što je meni u glavi ostalo jasno je to da me sljeduje borba, biti ili ne biti.. bitka koju opet moram dobiti. Opet se tući. Ka ono u osnovnoj školi, jer nisam ima ništa. Jer sam se za marendu mora tući..Uvik za život, goli život. Ka u ratu što je bilo. Protiv svi vitrova. Kvragu.. E nećete taj film gledati. Boriti će se Mario Galešić svim oružjima. Krene ka Zagrebu. Odrediše mu zračenje.
Ujutro oko devet već je bio na Rebru. Gledao je cijevi centralnog grijanja što prolaze stropom čekaone. Ljude koji su poput njega čekali na terepiju. Moj bože mislio je zar ovo baš mora ovako izgledati. Uski hodnici, ljudi u kolicima, na stolicama .. Čekaju svoju dozu ambulantnog zračenja.. Nazove ga prijatelj. Na upit gdje je reče mu u podzemlju , minus jedan kat. Ali izaći ću ja ovuda... I stade se smijati. Obojica se stadoše smijati..

Bože ovaj je život baš komedija, reče.. Dali su mi jučer dozu zračenja .. sad će mi dati drugu.. Znaš, svih zrače deset minuta. Mene dvadeset. Još da kemo terapiju primim .. pa sam na konju. znaju oni što ja sve mogu izdržati. Ja sam Zenga. A znaš meni ti je luksuz biti bolestan.. A dica, žena .. a unuci.. nema se vrimena umriti moj brate.. a  reći će mi žena, diži se kako znaš.. previše toga imamo za rišiti a da se s ovim moreš bakćati.. luksuz ti je Mario.. i opet se počne smijat..Ratnik, ratnik uvjek je bio ratnik, mislio je prijatelj dok se je peo stepenicama ka izlazu iz podruma minus jedan.. Pobjediti će on  opet... opet ćemo ka mulci đirati Kolovarima.. opet nema sumnje tako će biti.. Znamo mi njega.. taj se ne predaje..

Ivica Matešić Jeremija