Zvali su ih

Zvali sui ih generacijom gladnih, genracijom ruševina. Nisu se bunili protiv tih naziva jer s pravom im bijahu nadjenuti. Grad je bio spaljen. Zgrade, škole, njihove crkve porušene.. bila je četrdeset peta. Kalelarga je bila zatrpana ciglama. Cijele su obitelji stradale. Pod kamenjem, pod bombama.. Ljudi su odista živjeli u ruševinama. Izlazili iz njih kao mševi…u potraz za najmilijima. U potrazi za hranom doista su gladovali... Pobjednik je tražio  petu kolonu. A oni, njih tri stotine i jedno djete zadarsko bilo je stigmatizirano etiketom “djece neprijatelja naroda”… Njihovi očevi bijahu odvedeni.. pripadnici poražene vojske.. Sjećali su se te noći Mrtvoga dana. Tog jutra na Sve Svete.. Tog udaranja kundaka na vratima..Tog sleđena pogleda pobjednika... Tog očaja matera.. Stotinu dvoje provaljenih vratiju domova Arbanasa, Bokanjca, Crnoga.. Stanova… Stotinu dvoje u noć odvedenih očeva..

Tristotine i jedno djete ostavljeno .. s rečenicom oca svoga usječenom u pameti “ Ne bojte se ništa” ponavljalo je njih stotinu i dvoje kao po dogovoru. Kao papige..uglas: "Brzo ću se vratiti , nisam ništa kriv, ovo je neki nesporazum, nikome ja zla napravija nisam… ne bojte se..", ponavljali su.. "ne bojte se…mamu čuvajte..”.. Ali djeca su slutila, njihov je pogled bio izoštren.. Ona su vidjela..Radoznala djeca. Naviknuta biti nevidljiva među ruševinama..  Vidjela su kako ih tuku dok vodili su ih.. kako ih žicom vežu .. vidjela su djeca očeve svoje... znala su da se neće vratiti.. Da će ih iz podruma onog, današnje pomorske škole u štivu broda ugurati..u nepovrat odvesti. Da će jedan kamion s njih dvadeset ka gradskom Groblju rano ujutro poći. Ka jami uza zid pravoslavnog, friško iskopanoj.. Čut će djeca hice.. Prevrtati lica  kad stroj se je steljački udaljio. Pitat će se što je s ostalim očevima.. Što je??? Jesu li živi...

Tri dana poslije po preostalim  stupovima struje što stršili su poput sablasnih spomenika među ruševinama… plakate će narodna vlast poljepiti... Obavjest o smaknuću. Obavještavalo se građanstvo da je narodna pravda sustigla neprijatelje naroda.. Svih stotinu dvoje odvedenih. Svo tristo jedno djete ostavljeno. “Pravda.???” Pinova se mater iz portage za hranom vraćala. Pročitala je plakat… Nitko nije vjerovao da će smaknuti nevine. Ne bez suda.. Ne bez traga. Smaknuti.. Tako je pisalo. Skinuli su im glave. Smaknuće je obavljeno tajno i brzo..“Pravda je zadovoljena”..Čisto ubojstvo…Masovno ubojstvo.. na SVE SVETE.. NA DAN MRTVIH ..stotinu je dvoje bilo ubijeno..Tristo jedno djete dobilo je nadimak djeteta “Neprijatelja Naroda” pitati će se cjeloga života..

Zašto? Zbog čega? Zbog mišljenja različita..? Tražit će odgovore.. Gdje su ? Gdje su  im očevi…Gdje im je grob. Koja ih Jama krije... A jama je bilo svuda naokolo. Paliti će svjeće na pustim mjestima...  Pino će cjelog života  voditi dnevnik o “ izgubljenom vremenu”.O onoj jami “Golubinki”, o onoj Radašinovačkoj…ko svih tristotina jedno djete.. Taj protokol traženja otkrivao nije nikakove vanjske kretnje.. Samo onaj nemir unutrašnji.. Onu nevidljivu potragu grozničavih očiju. Od jame X do jame Q… Potraga traženje.. Nemir duše djece “Neprijatelja naroda”. Tajno obilaženje, obilježenih mjesta…obilježene djece.. Spuštanje u ponore.. Zbunjeno stajanje pred jednim mjestom u arhipelagu kamenjara Kornatskoga.. Koje mu se isprve učinilo poznato.. iz duše poznato.. Nepogriješivo...Nije ga mogao zaobići.. nije ga mogao proći.. Nije znao bi li urlao…Nebi li kao uvjek bio miran. Htio je javiti materi svojoj ali ona je već bila otišla.. umrla…Stajao je ko skamenjen u kamenjaru iznad jame oca svoga. Siguran da ga je pronašao.

Dvadeset godina kasnije topografija njegova sjećanja kao da se izobilčila. Mjesto smaknuća  mu se učinilo mnogo manjim nego onda kad prvi je puta potajice obilazio Lavrnaku, prevrtao svki kamen… Kad u džep svaku nađenu čahuru metka.pospremao misleći da je baš taj presudio ocu njegovu. Sad više nije tako lako pronalazio puta do jame.... Sjećanje se osamostalilo. Vrijeme je prolazio... Držeći za ruku sinove “Evo tata, doveo sam ti unuke”.. prozustiti će kroz usta zatvorena. Bolest ga je načimala.. I htjede tom mjestu obilježije dati. Obilježje Križa iznad jame. Ono o kome je tolike godine sanjao Pino Šojin. O kome je sanjalo tristo jedno djete “Neprijatelja Naroda”.

Križ s natpisom  “Spomen na 102 streljanih, bez suda i porote podižu župljani Arbanasa i tristo jedno djete njihovo da se nikome nikad ne ponovi.”…Umrijet će a križ nad jamom vidjeti neće…Pa pak križ tamo stoji.. nevidljiv ali ogroman križ naroda našeg.
U spomen na lala Pina Bajla Šoju, lala Lipa Maziju.. lala Marija Musapa… i 301 dijete "Neprijatelja Naroda" koji čitavog svog života tražili su mjesto smaknuća svojih očeva. Krivih samo zato što su bili drugačiji. S molitvom da se totalitarizmi svih boja više nikad ne ponove.

Ivica Matešić Jeremija