Rođen u Zemuniku

Rođen u Zemuniku kao potomak onih beskućnika protjeranih koji godine one 1726 iz Skadra dođoše radi vjere svoje tvrde progonjeni, koji voljom njegova predhodnika Vice i snagom Djevice prve domove podigoše ,s narodom se zateknutim orodiše. I njima postaše začaran čarobnošću zemlje bira ipak njivu Stvoritelja za svoje poslanje za rad svoj. Sljedeći Nicejsko ućenje da je Bog Jedan i Trojstvo toliko potrebit narodu njegovu. Narodu porobljenu , potlaćenu. ćiji zveket lanaca odzvanja gotovo osamstotina godina ovim krajevima kotarskim, kao lelek brazede pluga, znoj didova, plač siroćadi, jauk žena u crnini.. Kao Vojne silne koje prođoše ovim krajevima bitke  Kome je Jahve jedina ujeha. Onaj što vrtovima vjetrova šeće hrvatskim, noseći u toj svakdašnjoj jadikovci nadu i spasenje. Jedio ufanje njegovo. Propovjeda u crkvama  svojim o utvrdama Jakovljevim, porušenim. O Stijenama Izraelovim Petrovim miniranim. O sto četiri spaljena hrama Božja...

O Onomu koji Jeste .čovjeku nesretnome koji opet s praga svoga bježati mora..O Nadi propovjeda kad se ta nada ćini dalekom.. Kad Gradu je potrebna svjetlost. a ustima suhim voda s izvora..Zrmanje..O Kralju nad kraljevima kad kopnom mržnja kraljuje, o dobroti srca kad gladne treba najesti I žedne napiti, kad ibjeglice treba zbrinuti, o oprostu govori onima koji zlo posiaše.koji krv nevinu proljevali su. al zaborav zabranjuje. O Bogu nad vojskama.kad prijeti propast branitelju, kad vojnike domovine  branitelja krunicom kruni.

O Gospodaru.Nad Vremenima kad tješi bližnje ubijenih vojnika. O Sluzi Slugu Božijih kad prijkorno upozorava bahate koji siti su a gladnima nevjeruju. O poniznosti naspram svetinjama našim govori Ivan Nadbiskup, o toleraciji između ljudi kad gori Grad. Kad njegovo je mjesto spaljeno. Njegova cekvica porušena. Njegova krstionica polomljena... kad tijela ljudska njegove biskupje leže na pustarama ostavljena, pougljena ,petsto ćetiri trupla izmrcvarena. O dvadeset dvoje djece hrvatske ubijene.

Govori kako ćovjek izgubljena boštva nije čovjek kako se bez straha božjeg u zvjer prêtvara.. Kako čovjek u vremenu pasijem ne mora biti psom a ni ovcom. Već ćovjek biti mora na sliku i priliku Bogu svome.  Ne mrzi, ne zazivaj ognjen gnjev Njegov. Moli,  moli da se ljudi izdignu nad strahotama, materjalnim, nad osvetom , nad zlom. Obilazi, ukazuje , predaje, govori o moralnosti u ratu..vojnicima okupljenim na zamolbu zapovjednika njihovog, na Antinu molbu jer ljubav je Krista kralja jedina istina. Jer “ Ponizjući nepriatelja svojega sebe ponizuješ a ponizujući sebe vrijeđaš vjeru svoju, vrjeđaš Krista- kralja , vrijeđaš Boga svojega postaješ bezdušan.

Bez Duha Svetoga  propadaš”izgovara Ivan Nadbiskup rijeći koje su Boga pretvorile u čovjeka I čovjeku dale božiju dimenziju. Jedinu istinitu teologiju napisanu pismom Gospodia našega, srcem  njegovim,  mišlju  njegovom , zakonom nad

zakonima. Trijumfom Boga nad božanstvima smrtnim. Pobjedom čovjekove božije naravi.

Trijumfom istine nad laži, istine o Hrvatskoj o Kotarima , istine o Zadru u godinama žezla Ivana Nadbiskupa.Teškim godinama rata, i još trajuće obnove , ne sela, ne gradova, pa ni božijih hramova, već Čovjeka. Istobitna  OCU I SINU kao lićnost Ivan je Nadbiskup bio “Natura narurata” Snaga , ali i ono univerzalno , božije , izvedeno iz mnoštva iz kojeg je njegovo osobno postojanje.

Njegovo osobno trajanje bilo samo tren. Tren 68 nadbiskupa  Zadarskoga.. Odsada njegovo mu tijelo više pripadati neće, ali mu zato pripada sva zemlja i nebo kotarsko.. nebo Zadarsko, sve kraljevstvo  koje granica nema  jer je nebesko, jer je ljudsko Kršansko to nebo iznad groba Ivana Nadbiskupa iznad Katedrale Stošije mućenice.

Hvala oće Nadbiskupe u ime svih hrvatskih dragovoljaca , onih koje si okrunio krunicom gospodia našeg, kojima istumaćio si što znaći biti Božiji , što znaći biti ćovjek, Hrvat.. vojnik..stvarni bojovnik.. Milosrdan  milostiv.. U srđbi dobrostiv..

Daj mu Bože gospodine vjećni pokoj za tvoje ime.. Isus kriste sin Marijane..

Ivica Matešić Jeremija