U jutru dvadeset drugom godine devedeset treće

U jutru dvadeset drugom godine devedeset treče sud je posljednji odjekivao kotarskom ravnicom.Zemlja je svoju nutrinu pokazivala.Uskrsnuše iz praha sagorjelih domova ratnici hrvatski, poslje obrana nadljudskih preskočiše rovove svoje. Poslije poginuća, poslije smaknuća masovnih hrvatske čeljadi. Poslije plamenova i zgarišta vlastitih kuća, ustadoše u naporu zadnjem da poslušaju nepobitna usta domovine.Usta što zazivala su slobodu, prizivala oslobođenje. Velika drama koja je zapoćela provalom prvog srpskog vojnika na granicu naše zemlje našla je u Gardi hrvatskoj svoje pjesnike tog jutra. On taj vojnik domovine jedini je njezin Maslenice protagonista i njen najveći poeta u isto vrijeme.U tom jutru, jutru dvadeset drugoga sjećnja uhvaćen je i ovjekovječen samo jedan dio te drame koja je varirala kroz godine u tisućama takvih prizora. Uz tisuće jadikovki i zapomaganja herojskih obrana još herojskijih smrti.

Ali kao što su u samo jednom djeliću dijamanta sadržane sve osobine njegove tako je u toj lokalnoj vremenski oganičenoj prvoj navalnoj operaciji hrvatske vojske, tako je u njoj sadržan osnovni smisao i izražena bit karakteristika Domovinskog rata. Ta drama koja zauzima dio naše epske narodne predaje, dijelić poezije naroda našeg nije našla svoju potpunu ni pravilnu ocijenu u povjesnoj nauci, ni svoje otjelotvorenje u umjetnosti, još manje u literaturi kao ustalom ni cijeli Domovinski rat a bila je u svom činu kao predhodnica Oluje najveći ljudski izraz ljudsko davanje, žrtvovanje, poezija najvišeg pjesničkog izraza, čista ljudska hrvatska ljubav.

U njoj je zaista propjevala pjesma od užasa. Maslenica je dala strogo realnu sliku neljudskog načina života na koji je četnićija osudila naš narod.U tom događaju, nastalom inercijom specifićnih socijalnih i političkih prilika sadržan je cio niz slika, opisa, datih ćesto zaćuđujućom objektivnošću u kojima je prikazana drama tog krvavog klupka u koji se na život i smrt tuku okupator i okupirani. Bitka u kojoj protivnici jedan za drugoga nemaju milosti. Tuku se i padaju glave. Napada se i kontranapada.Vatrom se pali sve do čega se može posegnuti, kidaju se udovi, vrca željezo, takva je borba. Ali u svom tom metežu kaosu bitke Hrvatski je bojovnik razvio najsvjetliju viziju čovječnosti.” Ljudskosti”, kao kakvu čudesnu antitezu tome nametnutom načinu života..U Maslenici Gardist hrvatski kroz gomile tjelesa u krvi suboraca svojih, kroz dim, škripu i lelek taj čovjek hrvatski u boj baćen otvara gdje god može ma i na najmanju mogučnost, kroz najmanju pukotinu na vratima pakla otvara put čistog neba i zdrava razuma ljudski dostojna života. Unoseći u predasima izmešu fajtova vedrinu u te divlje i tjeskobne dane. Takva je ona scena kad pored gomile iskidanih tjelesa svojh suboraca, gardist hrvatski zaštićuje srbske civile i šalje ih u zaleđe bitke u sigurnost…”Puštite ih na miru “ govori, " Braćo moja jer ih je nevolja nagnala da se nađu tu di jesu, dajte in kruva, vode, odrezaka, naranite ih i zaštitite. Nesmiju ovi ljudi biti krivcima četničkih klanja, ko na njih digne ruku nije Garda, kukavica je jer onda ćemo mi biti ka četnici njima jednaki". I ljudi iz rusaka svojih vade kruh, vodu, konzerve, ti ljudi strašni ti bojovnici okorjeli u borbama otupjeli djele tim civilima svoje obroke. Pomažu im ukrcati se u kamione, odvoze ih izvan dometa topova, zaštićuju. Čovjek uvjek zastane pred tim prizorima, čudno instaliranim usred te ratničke atmosfere. Tih mračnih krvavih briga, tih krvavih zaklinjanja kao pred nečim svetim, pred nekakvom oazom u pustinji. On koji ne pušta da zlo pobjedi ili ona kad četnik ispada iz gorućeg transportera koga pogodila je hrvatska osa i preživljava, a gardist ga hrvatski previja i kroz Musapstansku šumu izvlači do saniteta.

Mržnja je strast koja vodi ka uništenju svake vrjednosti, ka uništenju čovjeka. Kad nešto mrzimo onda taj predmet mržnje u svakom trenuku gospodari s nama. Tko mrzi troši se i gubi vlastitu vrijednost, na taj se način život za čovjeka pretvara u krutu, suhu, odbojnu stvar. Pa naše duše krstare životom, mršteći mu se zlovoljno sumljičave i strašljive poput velikih izgladnjelih pasa, kao ovo naše sadašnje doba čini mi se. Ovo doba koje nas osamljuje, razdvaja, raspršuje i prijeti da uništi sve što je gorostas onog vremena stvorio, sve što je stvorila Garda hrvatska. Naprosto tako što želi zaustaviti zakone ljubavi koji povezuju bića, koji stvorili su Hrvatsku.

I htio bih se vratiti u ono vrijeme, vrijeme Maslenice pod duhovno tlo kojim su gazili oni ljudi.. onih dana, vrletni, gdje kod surovi ali puni ljubavi prema domu, obitelji, domovini, Bogu i prema čovjeku ti koji su od nićeg napravili sve, Sinovi Maslenice. Mi Hrvati čini mi se da životu pružamo srce osim u onim godinama velikim da životu pružamo srce oklopljeno zlobom. Oko nas se danas događa neprekidno propadanje vrijednosti, zato nam sude Domovinski rat, zato se zaboravlja Maslenica ti bastioni žrtvovane ljubavi.

Ivica Matešić Jeremija