Zovem se ...

Zovem se Miljenko Zrilić, Milje. Neću doživjeti sutrašnji dan, naći će me u lokvi krvi sa konopcem oko vrata u mojoj rodnoj kući. Biti ću samoubojica tisuću osamsto i prvi stvarni branitelj domovine koji je ovako umro nakon rata. Čudno je da se zemlja ne upita zbog čega to činimo, to su dvije brigade! Zašto nas je toliko mnogo..? Ko o tome vodi računa??? Statistika? Možda, a možda je i ona netočna. Branitelji umiru prije vremena uglavnom "rakovi", infarkti, svašta. U zatvorima uglavnom mladi. Nisam razmišljao o pravednosti svoga suda svog čina kao ni svi koji to učiniše prije mene. To bi me pokolebalo. Znam da je nepravda utkana u sve naše slučajeve, učinih to u hipu, odjednom. U pismu ću priznati svoju krivicu, zamoliti svoje drage neka mi oproste jer znam da im nanosim bol.

Dok sam sudio sebi nisam govorio, da sam se branio, osuda bi se otegla jer tisuće je razloga išlo u prilog Milji, njegovu životu, omiljenom u gradu svome među prijateljima. Sportaš, dijete s Kalelarge, s bazena, momak istočne tribine Jazina sa onog igrališta na Stanovima, gdje moj Pere, braco moj, bijaše možda najveći talent zadarskog nogometa. Na tisuće će ih biti na mom ispraćaju. Nisam im želio dati šansu da me odvrate od mog nauma, skratih vrijeme odluke. Nije mi trebalo više od par minuta, odmah sam  donio  osudu. Na samom početku priznao sam svoju krivnju, izgovarah sve ono što u proteklih petnaest godina nisam sebi htio reći.

Već dugo živjeh kao svojevrstan izopćenik. Od propasti posla previše ponosan da bi se ikome molio da bi se ikome tužio.  Ne vjerujem da itko danas od normalnih ljudi može normalno poslovati. Da živjeti može od posla svoga. Pokušah s novinama, ugostiteljstvom, svime. Nisam bio uspješan ne krivicom svojom, a možda i bila je baš moja ta krivica. Možda trebao sam baviti se nečim drugim kao svi pametni, možda onim složenijim poslovima od obrta. Njih nitko ne pita za poreze, za davanja, socijalno. Ne pita ih odakle im kuće, auti.  Možda sam trebao privatizirati štogod, neku tvornicu pa onda to rasprodati od strojeva do terena to je u modi u nas, narod na cestu a meni dobro.

Možda sam glup mada imao sam natprosječni kvocijent inteligencije, problem je u meni bio što su mi roditelji ugradili savjest. Kad se nema novaca, kad djeci ne možeš priuštiti osnovno onda život postaje nesnosan lomi se sve. Slomih se, Izgubih ili tako mišljah barem, obitelj svoju. Nikad nisam bio kukavica, to sam pokazao u ratu. Kažu da smo pobijedili, kako se možemo smatrati pobijednicima..? A vi će te se morati složiti u jednome sa mnom, s Miljom koji bio sam Hrvat kad malo se tko usudio to sebi priznati. Mi se ne možemo smatrati pobjednicima, pobjeda nam nije pomogla da nađemo  sreću zato ću je pokušati naći tamo gore. Možete to smatrati bijegom ali nije, rekoh vam nikad se ničega nisam plašio jer život je u nas brate moj odveć  teška stvar. Ništa ne pomaže ni ako si vjernik, ludiš od nepravdi, uvjeravam sebe da je tako najbolje. Zašto se ovo i događa, ne žalim se ja sam Milje, tisuću i osamsto prvi u Hrvata, ratnika, koji se nositi sa životom više nije mogao.

Na groblju sprovodit će me  dragovoljci. Ratnička slava, makar i ovakva ipak mi grije srce ohlađeno koje nije imalo hrabrosti  nikom  od njih povjeriti se, priznati nezadovoljstvo, ogorčenost, razočaranost životom. Da ljudi su me voljeli, uz odar moj hodat će vojnici  zastavu će preklapati onu njih sedmorica u trokut. Peri će je mome uručiti za brata njegova, barjak Domovine pod kojim borio sam se. Moji će sinovi stajati uz mene, supruga seka moja, cijela obitelj.

Tisuću mojih suboraca dopratilo je lijes, dvije one daske moje kojima bijahu pokrili tilo moje iskidano, zašto odgađati neodgodivo. Uđoh u carstvo smrti bez straha, prirodno je da u tim trenucima mislim o svojim precima, svojim roditeljima. Znam da mi oni ne odobravaju ovo, njihov je život bio borba za svaki dinar, ciglu koju ugradiše u roditeljski mi dom. Potrošenih u davanju sebe nama djeci za bolje sutra, ustrajni do kraja. Mati je umrla mlada, otac također razoren tugom  kad zapališe njegovo rodno selo Brušku,  kad pobiše Kotare. Razboli se, dobi šećer i umre amputiranih nogu ali ustrajan, strpljiv, borba... a ja, ja ne mogu više.

Pobjednik koji  nije mogao prihvatiti poraze niti se pomiriti htio nije sa okrutnom nepravednošću ovoga svjeta. Rodio sam se 1960 u Zadru. Tom nepokornom gradu. Dvije su mi strasti sad gotovo zaboravljene omogućile odrastanje. Sport i pripadanje onom našem kvartu. Ko sva djeca Zadra u vremenu onom. Sanjali smo novo vrijeme, rušili staro. Žrtvovali smo više od svojih života za život svoje ljubljene Domovine potrošismo svoj. Neka mi dragi bog oprosti znam da će mi biti oprošteno, jer ja pripadam Gardi a ona je bezvremena i bezgriješna, ona je istinska jedina Hrvatska.

Čujem kako počasni vod puca meni u čast. Čujem zvuk trube. Čujem kako netko govori,  “Vraćamo ga zemlji da i sam zemljom hrvatskom postane”, da je zbog njega Milje još više volimo još više cijenimo.

Stojim pred Bogom ko pred ogledalom, znam tko sam, Garda Hrvatska.

Ivica Matešić Jeremija