Putem cestom lucifer je prolazio

Putem cestom lucifer je prolazio već zaboravivši one sjene pred kučama svojim prostrijeljene obješene. Smijući se horda je za tenkom išla pokazujući prstom na mjesto u plamenu. Na Mene.” Gle Škabrnje što se otima, bori, miće, a sunce joj sjati presta rekao bi čovjek da priklan težak slobodi kliće. Taj glas što iz grla prerezana je izlazio,viče. Hrvatsko duh tvoj danas vrluda čemu žrtva naša.. ? Stalo ti nije što se grobom šuška tuda kud četnik je onda prolazio. Hajde zamnom, naući se slušati kad mrtva usta naša počnu zboriti.Stojimo ko granit čvrsti koga  ni vjetri  silni ne mogu niti su mogli  ikad oboriti,  a mrtvi smo  odavno  ne možemo govoriti. Oamnaest godina djeli nas sada od dana osamnestog studenoga.

Jadan je onaj koji nas želi skriti,  zatajiti ko od nas bježi ka zemlji obečanoj hiti, tome će put do cilja biti teži  ko od svoga  od Škabrnje  biježi. Od čeljadi na stazi čelikom zgažene, pod barjakom što se poprijeko vije dok dušman je gazi ruga se I smije. Što mogli smo drugo nego izginuti ..” Idem u smrt “reći, sramota je bilo pobjeći. A ti domovino kao da bježiš od istina bježiš i mene kost satrvenu opet ko jutra onoga osamnaestog ledenog jutra ježiš. Dođi na grobove naše, osluhn.i Dođi nas čuti, može i onaj koji vas je slao napokon doći valjda je i tijelo njegovo od naše puti, samo ne šuti ne šuti više. Nisu plamen  sela goručega  isprale kiše, nije zbog nas Hrvatska stala.  Zbog nas je slobode ruža procvala crvena ko krv onog dana prolivena. Ko zemlja naša crljenica usnama suhim upijena ozarena. Treba ti zemljo našeg žara, sramotno je gledati u nebo iznad Ambara kojom li to brizinom zvijezda padajuća, hrvatske zvjezda nebo para bez žara, bez žara onoga kad čovjek se običnom pušćicom suprostavi četi. Konjici onoj čeličnoj što nanj poleti , osamnaest nas godina djeli. od osamnaestog studenog onog dana, a čini nam se. ćini kao da Hrvatska još stoji sama ko baka ona što pred dušmana je stala, pregažena pala. Ko ona kod škole s nama napunjena jama.

Glavine svjeta tu se k nama klate ucjenjuju zatvaraju,malte, torbari, bankari , europe  moj brate . Samo su grobovi naši samo su oni uza te.Razumješ li dušo u Hrvata što hodaš stazom “ Gdje se sreća stjeće””prije neg kreneš sjeti se kojim udima rodila te mati. Zastani malo, pomisli na nas  znat ćeš što ispravno je, znat ćeš što o putevima ovim misle Hrvati. Osamnaest godina nas djeli , od osamnestog onog studenog dana a čini se kao da kost je ta zdrobljena još uvjek sama. Svijet ostavismo s Bogom pomireni. Od nasilne smo svi umrli pesti sjeti nas se sjeti osamnaestog studenog dana. Bez sjećanja toga nema nam pokoja, za kojim tako ćezne duša moja,bez Hrvatske dobroga. Upali osamdeset i šesT svIjeća. Toliko tada ugasilo se proljeća.Nedaj da se izgubi ime onog dana osamnestog studenoga kad krvlju bijaše poprskana Škabrnje poljana.

Ivica Matešić Jeremija