U spomen na otočki bataljun

A oni bi naše more! Noć se završavala ali do svanuća bilo je daleko. More je kao sapunicom bilo načičkano pjenom ošamućenom od šuma valova i rata. Bura je kopala brazde na nepomičnim licima tvrdih ljudi, začinjajući ih solju. Žilave su ruke bodula stezale pušku ko osti, prije nego što će biti zarivene. Šutjeli su, samo se motor koće stare čuo. Rastojanja između njih i bitke smanjivala su se nasuprot danu, oblici su se razilazili, udaljavali. U prostorima kopna strašno su dahtale i frktale plamene munje. Bila je zima, kamenje je kotarsko bilo natopljeno znojem Bodula, uskoro i krvlju njihovom. A oni bi naše more htjeli uzeti sada.. !“Već odavno bijahu unaprijeđeni u ratnike, prema rovu kotrljao se posljednji kamion iz grada. Pluča su sakupljala zrak rata iz domovine cijele zajedno s pjeskom, zemljom ,rosom, grobovima, koji ulili su se u njegove rezervare što se rasprskavaju.

On se zaustavlja, pljeska u dlanove. puca i šuti očekujući odzivnu huku. Na Ražovljevoj glavi u Pridrazi, u Gorici na Velebitu gine Bodul, gine otočki Bataljun. Odjek treba svijetu reći, ne damo Vam Domovinu. Ne damo vam naše more niti kapi mora ne damo, ginemo. Odjek koji slijeva se k njemu težaku, ribaru, mornaru sa svih staza Garde Hrvatske.“A oni bi sada naše more, htjeli..!“ Kad čuo je krik doma mornar sav u bjelom, skrenuće s mora na pječaćku putanju, i pravo pred njim iza draća, smrića, izroniti će sloboda. Crvenom rosom njegovom pokrivena, on će stići do brda. Onog dana počet će zalaziti k njima dok se Oni budu približavali.Ne dajući im centimetra kopna, ne dajući im zrno soli mora njegova. Buka koja dolazi razgranaće se njemu neobićno blizu, obmanjujući sebe i druge , privremeno će se pretvoriti u tišinu zašutjeti će glas njegov. Platiti je trebalo životom Denisa, Mile, Danijela, Dragana bodula glas, privremeno.. A onda će se suza materina prosuti kao kiša , suza žene, djeteta, kap slana kao mjehurići na vrhu vala utvrđujući vlasništvo nad morem.“A oni bi naše more htjeli opet! Pred grobovima sjaila se je daska kapse.Stajala je žena, nepomično. Osjećate li more.? Čujete li ga kako tuče srce ? mora sinjeg. Pod čempresom ponovo je zavladala tišina, ona nije dugo trajala.“ Opet hoće naše more“ Kako? Kako to nama? Uvjek nama žele uzeti? Naše more? Zašto.. Uzvikuju istovremeno promukli basovi, umrlih ratnika kao opuštena struna gitare.

Pod čempresom pod drvetom spomenika Bodulu.! Na škoju, u zavjetrini prastarih crkvica glagoljaša. Ovog trena da si ustao i ispričao im kako je bilo Bodule i nikakvog urlanja, treba im reći mirno bez beštimanja, bez ljutnje im treba reći ako ne znaju čije je more! Zato ustanite ratnici mrtvi kažite im , Gospodo mi smo more naše.!! Ja Denis ,ja Mile, ja Danijel, ja Dragan mi smo more naše. Gledajte ih u oči, bestidnici, besramnici u oči Otočkog gledajte. One plave morske oči bistre ugašene naprasito i ne dajte more naše!! Zašto su umrli? Zašto su oni prestali biti naše more !? može li tkogod objasniti. Te ljude zašto ste ih udaljili, omanuli. Zašto se ne čuju više, valovi bataljuna otočkoga a ovi s drskošću ponavljaju: Hoćemo vaše more!. Dogovarate se! Bestidno, sprej ideja nude, starih i novih ideja, prodaju.

Savjetuju daju ideje kako ukrasti treba naše more do sutra do Europe do one zore?. I usne se gramzljive trgovaca domovinom rastapaju i sline i kaplju bolesno na grobove otočkog bataljuna, na grobove domovine. Pljuvačka na grobovima prvomučenika, uglađena varka privid zrelosti, Hrvatske stare bolesti za rodo skrvnuče sposobne. Vi navještavate svoje kraljevstvo neokapitalističkog liberalnog boga bez onog Velikog Otočkog bataljuna sudbine, koba. Tog diva što narastao je među patuljcima i ludama među grbavcima i nemoćnicima iscjeđenim veličinama, elitnim manjinama koji svecima se čine, samo prividnima zemaljskima jer nikad pogleda ne svrnu na imena obićna domovini dana, onih dana. Što Njima znači Denis, Mile, Danijel, Dragan.

Al morate znati otočki postoji, korača i smije se vašem postignuću, grohotno lubanja se prostreljenoga ruga, mog ubijena brata, druga Bodula tuga. Smije se lubanja heroja.prah se njihov smije i smiju se priće što more ih naše krije. A možda i plaće. Bodul ubijeni možda plaće zbog ne čovječnog čovjeka koji se u nama ostvaruje, zbog misli koja ne misli. Zbog trajnog neuspjeha duha, zbog pameti što sebićna je i glupa, lakrdijaši ste gospodo poročni, pokvareni nečovječni. Ljudski je čovjek imao svoje more, svoj škoj , svoju djedovinu, htjede je ostaviti sinu. Svoju božicu ljudsku spokojnu svjetlost ljubavi, svoje more. Bio je jednom Otočki Bataljun dana onog 30 rujna. devedeset prve, u osvit hrvatske zore. 
Šalite se?-Već upirete prstom vidim, kažete da su reakcionarni bili oni što more dati nisu tili. Nikome. Pogledajte kako čempresi ravno ko spomenici u nebo gledaju, driti ka kolone, nadgrobni spomenici i epitaf.. „Nedamo more sinje.. „

" Mi Jarusi tvrdoglavi što Svetog Mihovila nosimo ime"

Ivica Matešić Jeremija