Trinaesti rujna, devedeset prve

Trinaesti rujna,devedeset prve Jugo vojska preplavljuje okupira područja, pali sela.“ Čiste teren „ od Hrvata po Kotarima . U jednom napadu preplavljuju branitelje, Ustreljuju čeljad i stoku jednako pobiju, popale, gone, tjeraju branitelje ka gradu, narod Istrebljuju. Stvaraju obruč za obručem oko Paljuva, Podgradine, Islama, Pridrage, Zemunika, Nadina i Škabrnje. Guše grad, bombardiraju iz aviona Kruševo, raketiraju mostove, odašiljače. Buše kuče tenkovskim salvama, buše crkve i uništavaju jedno selo za drugim. Dani oštrih sukoba i hajki. Bataljun Ivanov za to vrijeme izvršava svoju zadaću, prekopava cestu, stvara prepreke na magistrali, diže u zrak mostove, pravi zasjede, mobilizira novake. Organizira se kako zna i može. Nitko ne pita izbjegle kako su se spasili.Nitko ne pita novake odakle su došli.Svi su dobrodošli.

Svako svakoga tješi, hrabri, svatko od prognanika od dohodnika o tome sam pripovijeda uglavnom mučno. A Vojska hrvatska, te grupe i odredi, imaju ti dragovoljci stanovitu taktiku koja zapravo i nije neka taktika. Ustvari nije nikakva taktika.Vojne škole nemaju improviziraju.

Da improvizacija to je prava riječ pravi izraz. Improvizirati oružje, akcije, vozila, top. Četnici dijele teren u neke kvadrate, trokute, strelice karte. Garda se jednostavno tuče, tamo gdje se zatekne. Novopridošlica ima potpune krive dojmove misli da je zalutao među samoubojice, jer što znači provocirati veliku snažnu oklopljenu vojsku sa dva tri rafala muzejskog oružja.Bosti je kao što bode komarac ne obični, tigrasti, ali ipak samo komarac, koji ne zna vojnu strategiju. Ne voli linije, bježi od utvrđivanja položaja. Toliko puta reagira pogrešno, zbunjuju sebe još više neprijatelja. Što sve to znači osim da je lud da su svi njegovi ludi, samo ubojice.

Ova vojska tamo armija da prostiš, ima redovitu logistiku tvornice oružja ima čejo, podmazano uniformirano, naoružanje, streljiva preko svih potreba, donekle sigurno prenoćište, ima inicijativu i kontrolira glavne prometnice. A te Zenge sve su samo nisu uniformirane, odora šarena, oružje još šarenije, streljivo se na prste broji i jedino prehrana ne kasni. Jedino je ona redovita . Zato će pobijediti jer hrana ne kasni. Rat je skup sport. Ulog popriličan, kako u ljudstvu tako i u novcu. A dobit, dobit, kakva je dobit o njoj nitko ne misli.

Važno je preživjeti, avione, tenkove, bovove. Sve to grmi, vozi i puca. Topovi gađaju u meso ljudsko, strojnice, brzometke i minobacači. Sve to cijelo vrijeme tuče, puca premješta se. A Cijena!
Sedam će u tom danu lijepih i hrabrih ljudi biti prostreljeno. Dvojca će junaka poginuti. Jednog petka, trinaestog u mjesecu rujnu, jednog poslije podneva procvati će sedam rana crvenih na ilovači žutoj Islamskoj. Domovina ih je uzgajala na posebnim jaslama za posebne namijene, koje tim mladićima dugo nisu bile znane. Doba se zvalo „rađanje Domovine“Svi znamo da su mladi lavovi ljupke životinje, rutave i umiljate, povjerljive.

Nakana im je opjevati rat, Ne znaju da drugi ne misle kao oni. Ti drugi što rat smatraju tek turizmom, Ili zaradom. Mladi lavovi, hrabri ljudi hrane se Domovinom. Devedeset prva je. To je razdoblje najvećeg obilja, ljubavi i smrtonosne gladi interesa.. tjeskobe.. industrije raznih... zabava .U procesjama posječuju Hrvatsku horde armijske, i trgovci razni. Posebno rado odlaze u Vukovar, A i Škabrnja je dobra. Još bolja je privatizacija..
Kako lav tako i ratnik u ratu sazrijeva postaje sve opasnija samostalna životinja. Ugriz mu postaje snažniji i zubi oštriji, razdražljiv je nemiran i kažu neuračunljiv, sve češće se buni Zadirkuju ga ali znaju što je kadar učiniti, koriste ga i boje ga se potajno.

Ratnik gaji običaje koje okolina ne podnosi. Samo on zna o čemu je riječ, ples smrti i predanja do kraja. Samo je on za to kadar, umrijeti za Domovinu. Lav mladi.
Hrane ga za opću potrošnju mesa, toga je svjestan svejedno ide. Dok drugima rastu akcije na burzi, njega zadirkuju i odgajaju za sukob sa agresorom, nerijetko prodaju ga, kao podkusur.
Kad sazrije , postane ona snažna agresivna životinja s kojom se ne valja igrati. Tad službenici službeno izvrše pregled određuju ih da umru uz glazbu. Jednog rujna trinaestog bilo je prostreljeno prvih sedam lavova.. Dvojca od tih hrabrih ljudi umriješe.Toga dana.. na pragu Islama, lavova mladih.

Dođoše tog dana drvoredom Heroja na veliku zabavu odakle tihi put vodi u klaonicu. Pratila ih je brijantna glazba minobcaća. Bio je trinaesti rujan tisuću devet stotina devedeset i prve, popodne petak. Kad prvih je sedmorica Lavova mladih bilo prostrijeljeno, dvojca je junaka u tom danu umrlo, ime im dotad ne bijaše znano, ta ime domovini dano.
Biti brat, biti lav, voljeti to otvara nezadrživom snagom svaku tamnicu, čuva od zaborava svaku grobnicu, pa i one dvije iz dana onoga Dinkovu i Zoranovu.

Znate nitko više ne voli slušati o onim danima, ni lavovima zemlje hrvatske. Pogotovo o onima u kavezu o ovome što ih danas prati a bilo ih je lako lavove mlade u smrt slati, poslije zatvoriti, izdati i prodati sudu kao kusur, podkusur dati. Trebao je amerikanac izreći to što smo svi znali lavovi Hrvatski nisu žločin počinjali, oni su sebe Domovini dali. Bio je 13 rujan .1991. bataljun je svetog Ivana radio svoj posao, sedmero je lavova u tom danu prostreljeno, dvojca je prvih junaka palo, povijest je sve ostalo.

Ivica Matešić Jeremija