Na vrhu grada

Na vrhu grada, državnoj planini, pred sudom visokim u visini. Pred portom miševa svjedoči lopina stara… Gavran vran. Elegantan ko sam vrag. Obukao crni frak pa će onda, mirno, kvak. Pitajte gospodo sada koliko je dva i dva. Ipak sam ja beštija lukava. Orhrabri se mišji svijet čak će mišić, pet pet pet.. Išćupajmo mu rep i kljun. Sad se trese čitav žbun. Čudna je to pjesma danas. Globalni razorni glas.

Čekam u ministarstvu svog starog suborca. Ide  u Afganistan. Njegovi su ZIS-ovi (topovi) prisilili četnike na povlačenje ono u Suhovarima devedeset druge. Uvjek je isti, vrijeme kao da na njemu nije ostavilo traga. Doduše one dvije dlake na glavi što mu ostadoše sad su sjede. -Čudno je to!- reče mi. Kad san dolazija amo mislija sam: nas dvojica smo ka dva prijatelja slični onin pričama iz prapovijesti... kad se dica rugaju s prolupanin prvoborcimapa se sad suriću jopet. Od svih nas koliko nas je bilo možeš na prste nabrojiti koliko nas je ostalo u vojsci... ja, ti, Mladen , Darko…

Gledam sinoć onu škatulu od televizije… Ljudi moji  do jučer su bili pečeni frigani s Njime a sada ga ispituju ka da ni o čemu veze nemaju. Ovo ti je ka za vrime infobiroa. Znaš onaj kad je odma iza onoga rata vika: “Doli Staljin”  odma ga zatvorilo, a onda čovika u zatvoru priodgojilo. Na vratima zatvora tek što je izaša mislija se dodvoriti vlastima, pa sta vikati živija Staljin, a ono ga jopet zatvorilo.... Bože to nebi ni Frojd razumija, kakav Zigmund, a kamo li običan čovik... Oli Jung?  A ko more razumiti moj brate , cili život misliš da su to neki pametni ljudi, da znaju što čine, da te vode… A sve je to seks i šoldi. Sve je to ko će koga da prostiš  i za koliko, i koliko puta. Kažeš seks.. ako je onda je to uglavnom loš seks. Frustrira… bar da te dobro... pa ako i nemaš ništa srtan si, bar na kratko, a ono .. bože sačuvaj. Koj put mi se čini da ova naša Hrvatska ne more bez frustracija .. Mogli bi satima govoriti o ovome ! Al’ ovo prelazi okvire moje male glavice, nemam ti ja  baš toliko pameti. Sve u svemu ja ne virujem više u ništa, ni u koga. Što ga nisu napadali kad je šefa da loviti, kad su ga ka pasa vezali ni krivoga ni dužnoga. Onda glasa dizali nisu, onda je bilo čoporativno: zatvori, izruči, isporuči. Suglasni svi i livi i desni, u interesu višem… Ako ništa drugo, dobro je reka: “ Ko pod drugim jamu kopa sam u nju upada”, e pa neka vidi kako jama  izgleda. A bogami nije ni nevin za razliku od šefa.

Kad se radi o području naših mislioca onda moraš sagledati da su svi isti. Kako si reka, i livi i desni…ja neznan ima li iko pametan .. iko...

Ušutjesmo na trenutak a onda on reče… Vidiš ako išta u životu nsam moga podnjeti istovremeno onda su to laž i blesavost, a ode ne znaš ko više laže il se pravi blesav i zato najbolje biti ravnodušan. Ono je##mi se.. braco odo ja kući..

- Prema onome za što smo ratovali  očito nisi ravnodušan, nebi te toliko peklo, nebi ti ovako da te ne dira..

- Ma vjernost našim mrtvima , to je nešto drugo.. Moraš me shvatiti, onda smo virovali u svetost vremena, u svetkovinu umiranja za domaju, u mitove smo naše virovali..

Znanost.. mislija si biće bolje, progresa će biti, Europe, svita, itd., a sve je to isto. Slično..Svit .. Europa, sve isto.. Ova Europa ima predsjedništvo predsjedništva.. ka bivša Juga. Dakle ni jednu odluku ne mogu provesti a da nema kakvog veta, jerbo imaju uvik nekakvih svojih interesa.

Umorili su nas ovi politi cari, umorili braco… A sad imam osjećaj kao da su se svi distacirali od svega, distanciramo se od sebe samih, od ovog svita što nas okružuje… ka da opet bižim od smrti.

A sićaš se kako je onda bilo lipo, euforija.
- To onda zaista nikad nebi pomislija… ko bi moga onda zamisliti da će se ovo događati. Nevjerovatno, pa ovo je karikatura onog vrimena, braco karikatura. Znaš ova dica, ja ti s njima budem često s ovim našim mladima, predajem im, igram nogomet s njima, košarku… ne znam što bi reka.. Dica su ogorčena. Njhovo mišljenje je karikatura mojeg vlastitog mišljenja. Ili bar njegovog dobrog djela, nema tog portreta koji govori o čovjeku koliko otkriva karikatura... u što smo mi gledali ?

Ustvari mi smo proživjeli život za kakav smo bili stvoreni. Njima će biti teži, a mislili smo im ostaviti lakši… Znaš kako je onaj u filmu reka : « Radite što oćete.. ja odo otpočinuti”. Odo ja u Afganistan...

Ivica Matešić Jeremija